Od nedavno je druga sezona serije SRAM (hrvatska inačica popularne serije SKAM) završila emitiranje svoje druge sezone. Kao veliki obožavatelj coming-of-age/teen priča, odmah sam se zakačio za ideju serije koja će progovoriti o mladim ljudima, njihovim glasom, njihovom glazbom, njihovim potezima.
Prije gledanja prve sezone, već sam naišao na podijeljene kritike. S jedne strane, serija je pohvaljena kao napredak u domaćoj TV produkciji, dok je kritičar portala index.hr imao malo drugačije stajalište:
Pokušava li nas javni servis odgovoran za promociju i održavanje hrvatske kulture uvjeriti da… za ozbiljno dočaravanje hrvatske kulture nema nikakvog interesa?
Josip Bošnjak: SRAM je dokaz da Hrvatska nema vlastitu kulturu
Nakon dvije sezone, pitanje je – što je onda SRAM? Uspješno TV ostvarenje ili tek trend zamotan u hrvatski kulturni celofan?
Daj da se nađemo, izgubljeno-nađeno
Prije svega, nema ništa loše u tome da SRAM i je trend (kako drugačije privući mlađu publiku?). Bošnjakova kritika tu skreće u patetiku (a ne patos za kulturom, što je autoru bila očita namjera), ponašajući se kao da je kultura monolit i da svaka čestica postoji u zasebnom kontejneru odvojena od one druge.
Bilo bi glupo ne vidjeti utjecaje stranih kinematografija na domaću, ali i inozemnu produkciju. Srbija može zahvaliti uspjehu Sablje svoje nasljeđe holivudskog narativnog diskursa koji je dominantan u njihovoj kinematografiji (što, opet, ne znači da nedostaje sadržaja koji je autohton, niti da preuzimanje ili motivacija ubijaju autohtonost proizvoda), a ni domaća kinematografija nije lišena takvih utjecaja, za što je dokaz relativno recentan film Stric. Na kolegiju prof. dr.sc. Saše Vojković na zagrebačkoj Akademiji, Transkulturalna medijska pismenost: cirkularnost utjecaja, jasno je naznačeno da je kultura cirkularna, od kad je čovjeka. Pa tako antička božanstva pronalaze svoj mir i van starog kontinenta, a zapisi Aristotelove Poetike (koja je i dan danas temelj holivudskih filmova) prevode se ne s izvornog starogrčkog, već su pronađeni njihovi prijevodi. Da ne govorimo da je djelo o komediji (koje je navodno postojalo) sad samo prašina u povijesti.
No, vratimo se na SRAM. Serija ima zanimljivu premisu – grupa srednjoškolki koja je raznolika po interesima, ponašanju, oblačenju, stavovima ima zadaću proći kroz faze srednjoškolskih nevolja.
U prvoj sezoni to je Eva, simpatična djevojka koja živi sa samohranom majkom i čiji ljubavni jadi počinju zbog toksičnog odnosa u nastajanju. Međutim, Eva je ovdje tragičan lik zbog svog hubrisa. Ona ne vjeruje Jakovu, nalazi se u okolini koja ju ne prihvaća i ulazi u sukob s drugim djevojkama (koje predstavljaju neku vrstu zlatne mladeži). Ništa zapravo neuobičajeno. Eva je lik s kojim se može suosjećati baš zato jer je stvarna i jer postoji sada i u ovom trenutku. Ima probleme koje smo mi imali (ili imate ako čitate ovo iz srednje škole, blago vama) i svijet se činio kao puno manje mjesto. Taj svijet čine njezine prijateljice, njen partner Jakov i ostala ekipa koja ih okružuje. Ima svega, od stonera do gasera (izraz koji nije prigodan mojoj generaciji, oprostite na krivom izrazu).
Sa svojih 26 godina, mogu razumjeti Evu, što je već uspjeh serije. Ipak sam bio u njenim cipelama kaj, prije samo 10 godina? Smiješno je kako neke stvari ostaju, bar naoko, univerzalne ako se sjetimo sebe iz tih godina. Neću lagati, Evina priča mi je pobudila nostalgiju za nekim vremenom koje nije ni postojalo. Nalaženje u klubovima ili nasamo u mračnoj ulici. Sjediti na stepenicama ili na klupi u parku uz bocu levena i filozofiranje o životu i ljubavi. Par poljubaca kasnije, trčanje na vlak i onda doma. Sutra je neki drugačiji dan, ali nije bitno, dolazi, znaš da ćeš se probuditi.
Vratimo li se na autohtonost, mislim da SRAM tu nije podbacio. Uvelike pomaže i jako slobodan izbor glazbe koja prati seriju, kao i estetika koja je barem citat poznate Euforije. Ali ono što je ključno jesu problemi mladih ljudi. Hrvatska više nije dio nekog odvojenog istoka. Mladi ljudi danas su povezani kratkim video uracima TikToka i YouTube Shortsa. Znate li koliko ljudi iz svih krajeva Europe rezonira s tim? Ili s objavama na Instagramu? Serija bar nije predstavila Twitter kao neku bitnu opciju (ne, neću ga zvati X) jer je za mlade nebitna. Velika stvar koju je HRT napravio je kreiranje online prisutnosti likova koji komuniciraju sa svojom publikom. Ajmo pljesak, konačno se i to netko sjetio napraviti.
Njih politika zanima površno. Ja nisam bio taj, mene je nekako i politika i emocija zanimala već u srednjoj školi. Ali poput Eve, bio sam potpuno izgubljen.
Njen hubris je njena mladost puna nesigurnosti i novih dana koji nisu monotono odlaženje na posao. Ona sama odrasta i mora shvatiti da ljubomoru proizvodi iz neznanja. I tako završava prva sezona serije. Happy end u oba smisla te sintagme, bar za Evu.
Vratit’ se na staro — nemoguća misija
Sa svojih 26 (uskoro 27) počinjem sve više suosjećati s likovima Linklaterovog filma Munjeni i zbunjeni (Dazed and Confused) koji na kraju svog dana ispunjenog, budimo iskreni, idiotarijama kao što je pušenje trave i tinejdžerski revolt prema profesorima ostaju čekati izlazak sunca i nemaju pojma što je to zapravo sutra.
I dok bi ovakav film možda za šesnaestogodišnjeg mene bio, budimo iskreni, idiotarija, 10 godina kasnije je katarza. Spoznaja da je nostalgija bolest suvremenog života, tvornica tuge koja se rebrandira.
Možda bi utjehu mogli pronaći izvan filma i naracije? Recimo u portretima koji su odraz sebe predstavljen drugima.
Nostalgija je svojevrsni poremećaj pogleda na sadašnjost iz vizure prošlosti i obrnuto. Slike podložne distorziji postaju pogled na sebe sad i prije, zanemarujući činjenicu da se to gledanje ipak odvija upravo sada. Dakle, nikada nećemo vidjeti sebe kakvi smo bili prije jer ne gledamo s iste točke.
Možda najbolja ilustracija je razlomljena perspektiva kojom Schiele dočarava pogled na sebe.
Zato gledati SRAM i je neka vrsta nostalgične autorefleksije. Ovisno kako gledate seriju, naravno. Moguće je zapeti u patetici zapleta ili tvrditi da je ovo samo copy-paste prokušane metode (oba argumenta imaju uporište, priznajem), ali nisu odvojivi od hrvatske kulture.
Međutim, SRAM ima većih problema od autohtonosti.
Pa šta ti misliš, da bi javila se naivno?
Problemi izgubljenih mladih ljudi često staju na tome da su oni, eto, tragični likovi u svojim pričama, junaci ulice. Kako je Kazalište pjevalo:
Uvijek sam sanjao da je neko drugo vrijeme
Prljavo Kazalište: Heroj Ulice (autor teksta: Jasenko Houra)
Ja bih bio Romeo, a ti Juliet
Izgubljena u snovima druge sezone SRAMA je Nora. Lik koji bi se trebao na prvu dopasti svima, ali je i pomalo misteriozna – ne živi s roditeljima, već s cimerima, odrasla je (na neki način) prisilno, ali drži se nekih strogih manira. Racionalna je. Kao da je ostatak ekipe Žižek, a ona Daniel Dennett.
I dok je prva priča prošla kroz ruke benignosti – makar se doticala tema kao što su prevare, vršnjačko nasilje, obiteljski problemi i sl. – druga pak zadire u nešto mračnije područje.
Opet imamo lik koji prolazi kroz fazu ljubavnog odnosa, prvog ozbiljnog i krajnje romantiziranog. I tu je prvi problem.
Roko, lik koji se zaljubi u Noru, je u prvoj sezoni antagonist, gaser (eto, jebiga, upotrijebio sam tu riječ), ako baš moram. Njegov odnos prema djevojkama sažet je u jednoj rečenici – Roko ne voli kondome, veli jedna članica klape.
I kaj sad? Pa, prvo, treba nekako napraviti svojevrsnu apologiju u stilu Platonovskog dijaloga (ili monologa). Roko mora pokazati da je sposoban za emocije, da je odrastao i, naravno, da i on čuva tajne.
Kroz prikrivenu agresivnost, opet loše obiteljske odnose, otkrivamo jednu stranu priče koja zadire dublje od natpisa na školskoj fasadi Eva je drolja iz prve sezone. SRAM ide u one još nepoželjnije dijelove odrastanja.
Pogled slomljenog srca zamjenjuje nešto drugo – ovaj put SRAM se usudi barem kriomice prići svom naslovu. I dok je u prvoj sezoni otkriće da Jakov tu i tamo zapali joint (moram priznati, susramlje me uhvatilo na taj dijalog) bilo valjda jedina stvar na koju je HRT pristao (jer nedaj bože da netko uzme, kaj ja znam, psilocibin ili MDMA), u drugoj sezoni odlazimo korak dalje i valjda bliže svojim uzorima s HBO-a.
Rokova obitelj je sjebana, a to se najviše vidi po njegovom bratu koji Noru drogira dok ju je Roko čekao ispred njezine zgrade, a zatim fotografira u stanju euforije i blackouta. Nora se oporavlja od toga i bori da isto prijavi policiji.
Međutim, sve do trenutka kad Nora odluči nešto učiniti ide dobro, ali onda nastupa ono što je dio hrvatske medijske kulture – autocenzura i “starci koji gledaju javni servis”. Da, pogodili ste, opet je u seriji za mlade seks sveden na tek estetski čin (jer se u ovoj državi nitko ne jebe do braka), droga je nepostojeća (valjda urednici nikada nisu sišli do WC-a u Boogaloou) i sam čin drogiranja je sveden na tek puku formalnost koja rezultira samo golišavim fotografijama.
I onda se kroz dvije epizode sve riješi. Sve, apsolutno sve. Nora se riješi srama razgovorom sa svojom klapom. Roko je pronašao svoj redemption arc i sad je pozitivac (s negativnim aspektima, al’ ga se dade voljeti), pogotovo kad dotrči Nori natrag u zagraljaj. Sve je na mjestu, nit se Rokova ljubavnica iz prve sezone (koja je bila nezdravo opčinjena njime) ljuti, a Nora uspješno u maniri noir junakinje rješava slučaj prisilnog drogiranja.
U zraku ostaju mnoge stvari. Zašto ne osjetimo taj sram? Pritisak izvana na to što se dogodilo? Jer Norino zatvaranje je jedina reperkusija nastaloj situaciji. Gluma se isto naglo mijenja nakon što se povjeri prijateljicama, što sugerira da se sukob riješio u off-u. Negdje je ostao između dvije epizode. Al’ dobro, Niks plače. I onda nju tješe. Mislim, okej, valjda.
Neki odnosi na kraju ostaju u zraku, prvenstveno s Norinom obitelji, što je nešto što se autori nisu usudili istražiti ili su samo ograničeni licencom.
Konačno vidimo i vagon o kojem se priča od prve sezone. Roku i Nori nije bitno što nisu tamo, a naznake što nas čeka vide se u posljednjim kadrovima sezone.
Ja bi negdje da nasamo odemo
Na r/askcroatia (ne pitaj me za username), autor jednog posta zaključuje:
Serija je top! Taman krinđi, taman traje, taman taman!
u/Salt_Cartographer462: Mišljenje o seriji SRAM?
I tu je u pravu. Taman je krinđ. Vodi nas na osamljeno putovanje kroz zajeban dio djetinjstva i prihvaćanja sebe (ili mržnje sebe zbog toga što si nešto što ne trebaš biti). Biti sam/a sa sobom dok gledaš SRAM je možda najbolje iskustvo gledanja domaće TV produkcije koje sam imao do sad. Ta doza refleksije rijetko me obasja, ma koliko krinđi to bilo.
I Nora i Eva su likovi koji imaju puno toga ljudskog u sebi. Nose patnje, naivne su, i to im je najveća odlika – vjeruju u svijet oko sebe i u budućnost koja ih čeka.
Moram priznati, komentator s reddita je u pravo – taman krinđi, taman traje. Kratke epizode čvrstog formata, sleng koji lijepo leži likovima, ali – uz oprezno hodanje po tankoj liniji. HRT se valjda i dalje boji svoje publike koja je već mogla vidjeti uratke kao što je Euforija koja se ne srami prikazati golotinju, seks, taj predivan osjećaj euforije koji za kratko mijenja realnost. Na to ćemo ipak još malo pričekati i možda dočekati.
Nedavno sam odgledao i novu (za mene novu) adaptaciju knjige Mi djeca s kolodvora Zoo, knjige koja mi je obilježila odrastanje. Sjećam se i originalnog filma koji je surovo prikazao beznađe koje tu omladinu čeka. I kao da vrtimo sat u natrag, i ona pati od sličnih problema kao i SRAM, ali na svoj, njemačko-amerikanizirani način. I opet, nakon Euforije koja je obilježena estetikom na uštrb naracije, vidim oprezno koračanje između tog dvoje. Gdje prestaje romantizacija i počinje kritika? Djeca s kolodvora Zoo zaslužuju svoju objavu pa neću gnjaviti sad. Možda kad već vrtim sat u natrag prema toj prekretnici teen serija (bar na američkom tržištu gdje su goli muškarci i dalje blasfemija) i napišem dnevnik o serijama koji ide u natrag. O tom – potom.
Sve ću ti objasnit
Ipak, zaključak nije tako lako donijeti. Vratimo li se na kritiku s početka, SRAM ipak vuče korijene nekih drugih zemalja. Tako fale izlasci na turbo-folk partije, koncerte, fali kontekst škole jer je ona samo kulisa (dakle, nema ni kritike institucije koja bi navodno trebala štititi tu djecu, kaj ja znam). Puno toga nedostaje da bi SRAM zaista prenio tu emociju koju drži u svom naslovu.
Je li autor s indexa bio u pravu? Djelomično. Hrvatska kultura ne proizvodi puno toga za mlade. Često su to priče koje su festivalske, one koje završavaju u strukovnim časopisima s potpisom istaknutih filmologa. Ne i one ljudske. Ovo je, htio on to ili ne – stvarnost. Miach i Hiljson zaista jesu predstavnici nekih novih klinaca, kao što su to bili Johnny Štulić ili Đorđe Balašević svojevremeno. I ne samo oni – Z++, Buč Kesidi, Senidah, i mnogi drugi tu stvarnost još više potenciraju. I rade to na neki drugi način koji se neće svidjeti starijim, konzervativnijim gledateljima, ali će svakako doprijeti do srca mladih koji se pronalaze u ritmu elektroničkih zvukova. Uostalom, i ja spadam tu, pogotovo nakon koncerta Faithlessa na Šalati (miss you Maxi).
I dok SRAM možda iskazuje nedostatke u našoj kulturi, problem javnog servisa i originalne proizvodnje, rijetko tko može reći da se ne radi o seriji koju vrijedi pogledati, makar iz znatiželje, ako već ne i traženja zakašnjele katarze.
Ovaj esej sam počeo pisati s namjerom da ga završim s rečenicom: Sram dolazi prekasno. I istina, dolazi nakon što je cijeli svijet patio s Rue Bennett u njenom ružičastom svijetu punom šljokica i neonskog svjetla. Dolazi jednoj generaciji koja je izgubljena na svoj način i tu ipak pokazuje aktualnost. Poruke, društvene mreže, sve su to prostori djelovanja. Prostori odrastanja, htjeli mi to sebi priznati ili ne.
Što je onda SRAM? Svakako dio naše svakodnevice i kulture, ali onaj koji je trebao i treba pokazati više hrabrosti. Na našim TV ekranima nisam siguran da ćemo, nažalost, vidjeti više volje za komentiranjem aktualnih problema od SRAM-a, što mu je i najveća pohvala.
Zato ekipa, put YouTube-a. Ne treba vas biti sram.
Odgovori