Kič je često riječ koja opisuje festivalske filmove koji preizražajno koriste filmske tehnike kako bi opisali nekakav redateljev unutarnji monolog. U hrvatskom jeziku, kič je definiran na sljedeći način:
kič (njemački Kitsch, možda od dijalektalnog kitschen: brzo napraviti, sklepati, ili prema engleskom sketch: skica, nacrt), djelo bez umjetničke vrijednosti – nazoviumjetničko djelo, šund.
Hrvatska enciklopedija
Naravno, kako nemam što pametnije raditi nedjeljom popodne, a nedavno sam opet aktivirao Mubi pretplatu, lica mladih djevojaka ispod kojih stoji naziv Toksično (iako bi bolji prijevod filma bio Besramno, ali tomejto tomato). Naravno, iz opisa sam mogao zaključiti dvije stvari – debitantski rad redateljice koji pretendira prodrijeti kroz slojeve socijalnih problema i da će film biti spor. U jednoj od dvije stvari sam pogriješio.
Estetika propalog ili propadanja
Već u prvim scenama filma vidimo rustikalnu, industrijsku, post-sovjetsku realnost koja savršeno ocrtava ono što će biti glavna okosnica filma – mlade djevojke koje spas vide u ljepoti koja će ih izvući iz socrealističkog pakla. U ovom filmu, niti jedna odrasla osoba ne radi ništa produktivno, djeca su ostavljena sama sebi, ulice su puste, nema političkih govora niti korektnosti, samo je ljepota spas.
Redateljica Saule Bliuvaite ljepotu je pronašla u mutnoj vodi pored industrijskog postrojenja, elektrani obrasloj bršljanom, autima u raspadu i kućama u kojima nitko ne bi trebao bivati. I tamo je smjestila svoje likove koji u tom ružnom svijetu traže estetiku.
Dvije junakinje koje pratimo u početku bivaju u sukobu sa sobom, svojom okolinom i željom da nestanu. Marija, nova cura, visoka, teškog koraka, od početka želi otići od bake kod koje ju je majka smjestila.
I dok Marija ne zna što bi, Kristina zna – njen bijeg podupire i njen otac, prodaje auto kako bi Kristina mogla napredovati, a ona pak čini sve da bude oličenje ljepote zapadnog oka.
Kristina će Mariju naučiti što je činiti, kako biti lijep u najružnijem mogućem svijetu. Njih dvije zajedno će se boriti da postanu modeli koje će agenti odvesti u neki bolji svijet. Je li to Tokio ili Pariz ili nešto treće? Nije bitno, samo da odu.
Sporo, ali u ritmu
Prva pogreška – film je spor. Da, postoje spori filmovi, kao što je primjerice film Amour. I dok je to u Hanekeovom djelu stvar izbora redatelja i način stvaranja napetosti, loše primjere vidjeli smo u, primjerice, Sigurnom mjestu koje spore pomake koristi izrazito pretenciozno, ne dočaravajući time ni estetiku (koju taj film, realno, ima), a ne doprinosi ni drugoj važnoj stavci – ritmu.
Da, Toksičnost je spor film, ali to ne znači da nema ritma. Dugi kadrovi nisu često presijecani kratim rezovima na pogled, već puštaju likove da budu u tim trenucima.
Ono što je glavni aspekt filma je sinteza kulise i likova unutar statičnog kadra. Redateljica točno zna što treba prikazati – zagrljaj, koreografiju, poziranje djevojaka – i to čini na način kojeg se ni William Wyler ne bi posramio vidjeti u svom uratku Najbolje godine naših života. Zaista, kadrovi Toskičnosti puni su života.
Ritam se stvara ne rezanjem statike, već uvođenjem dinamičke kamere. Sagledavajući formalistički ovaj film, kadrovi su svi manje ili više iste duljine. Kako je teoretičar Ante Peterlić ustvrdio, ne postoji temporalna definicija dugog kadra, samo ona u odnosu na sve ostale kadrove. Shodno tome, ovaj film sadrži samo – kadrove.
Ono što se izdvaja je kamera iz ruke koja je kao slikanje u pokretu. Opravdanje za ovo uvijek proizlazi iz naracije, a ne obrnuto. Dakle, vidljivo je da je, unatoč jakom osjećaju za estetiku, redateljica svjesna da mora postojati osnova za ono što radi. I to radi gotovo savršeno. Film ni na trenutke nije dosadan, čak i kad zadržava pogled na likovima dulje nego što bi to inače radio, baci nas brzo u novu situaciju. I to je sljedeća greška u mišljenju – ovaj film nije samo prikazivanje.
U logičnom kaosu
Iako se prvih par scena čine kao tipičan primjer europskog art filma koji ne pretendira biti više od toga, Toksičnost je sve samo ne to jer poštuje logiku vlastite naracije i tome podređuje metode izražavanja. Da, film je vizualni medij, ali logika iza njega i dalje je apstraktno spajanje dekontekstualiziranih prikaza.
Sve odaje dojam kaosa, ali je kontrolirano, narativno, vizualno, auditivno – na svim frontovima ovaj film izlazi iz komfor zone umjetničkog patosa i postaje zaista ono što treba biti – film pred kojim se ne zatvaraju oči.
Činjenica je da film situacije koje su over the top prikazuje kao realne i u tome uspijeva zahvaljujući redateljici koja poštuje scenarističku logiku. Primjerice, jedna junakinja u sebi želi imati trakavicu. Kasnije u jednoj od scena snimanih u malenoj kupaonici iz ptičje perspektive vidimo kako se nada da će ta ista trakavica izaći kad osjeti mlijeko. U kadi je boca, junakinje su zbijene jedna uz drugu i čekaju. I to čekanje nije dosadno. Napeto je, kao i bol koju Kristina nosi.
Na rubu, ali onako lijepo
Saule Bliuvaite je u prvom redu scenaristica. I to se vidi. Da, film ima svojih mana, kao što je ostavljanje previše otvorenih pitanja – što je s majkom Marije, što rade odrasli, baka je slabo definiran lik, muški likovi nemaju dovoljno vremena da postanu nešto dublji. Ali sve to ne umanjuje priču u kojoj su dvije junakinje savršeno prikazane.
Film pleše na rubu arta, kiča, trilera, a na kraju ostavlja zadovoljavajuć dojam, unatoč manama koje možemo pripisati neiskustvu mlade redateljice. Taj ples je jako ugodan, kao bol koja to nije, koju junakinje osjećaju svakim korakom ka ljepoti koja ih na kraju ne spašava ni od čega. Valjda jer s druge strane ruba isto nema ničega kao i u tom ruralnom, post-sovjetskom svijetu.
Odgovori