Za točno tjedan dana, 18.9.2025., obranit ću svoj diplomski rad. Trodjelni rad koji sačinjava filmološko istraživanje, umjetnički rad i, ključno, autoreferencijalni rad.
Nakon dvije godine koje su označile moj osobni razvoj, gomile stranica (virtualnog) papira i sati čitanja – čime su rezultirale?
Pitao sam se to u autoreferencijalnom eseju kojeg sam nazvao nesretnim naslovom – Istraživanje umjetnosti. Zapravo – istraživanje vlastitosti poetike i njenog odnosa u svijetu neovisno od mene. Predugo za naslov.
O vlastitim umjetničkim praksama
Umjetničke prakse izvedbenih i scenskih umjetnosti pate od dva glavna problema. Prvi je istraživanje umjetničke prakse kroz sam umjetnički rad, što znači preispitivanje (vlastite) poetike naspram postojećih umjetničkih poetika, a što se reflektira kroz sam proizvod, odnosno filmski scenarij.
Drugi problem je istraživanje kroz teorijsku praksu koja pati od heterogenostipristupa, često koketirajući s filozofijom (pogotovo estetikom, ali i drugim filozofskim disciplinama kao što je etika) i teorijama književnosti.
U konačnici, moj rad od početka studija patio je od sindroma matematičke logike u kojem sam ostao zarobljen, smatrajući da je izlazak iz te zone samo prigoda, ne i metoda, kako u umjetničkom, tako i u teorijskom radu.
Umjetničke radove dijelim na prvu fazu u kojoj pokušavam apstraktne motive i filozofske teme provući kroz postojeće filmske prakse, ali i povezati ih s drugim medijskim praksama. Druga faza je oslanjanje na klasičan pristup naraciji, odnosno istraživanje emotivnog angažmana s likovima. To za moj rad znači analitički pristup likovima kao aktantima u scenariju, jasno razrađene narativne linije i osmišljavanje dramaturške kohezije a priori.
Što sam onda naučio, prije svega, o vlastitim umjetničim praksama?
Umjetnost pogreške
Prva godina slobode na MA studiju dramaturgije bila je lažno olakšanje. Značilo je to da se fokusiram na jedan umjetnički i teorijski rad kroz cijelu godinu, istraživajući pristupe, svaki rakurs i vraćajući se na svako raskrižje.
Ne mogu riječima opisati koliko sam bio u krivu.
Dok je BA studij pluralistički – ima solidan (dis)balans teorijsko-praktičnih i čisto umjetničkih kolegija (uz popratne teorijske kolegije) – MA je nešto sasvim drugo. Osim što se nalaziš nigdje – bez smjernice ili zadatka, nalaziš se i u sferi ničega izvan vlastitog rada.
Tako sam zalutao na neke kolegije koji će mi promijeniti pogled, dovesti u pitanje vlastito rezoniranje, ali i naučiti me da pronađem ono najbitnije što pisac može spoznati – pogrešku.
Što je za mene pogreška?
Dakako, kao i sve u svijetu, ništa nije jednoznačno niti jednostavno. Čak i uzvik bez značenja ima naznake u određenim kulturama, makar je, čisto matematički, samo neka vrijednost koja tek u smislenom sustavu čini ljudsko iskustvo.
Stoga, ovaj esej gledajte kao pogrešku u shvaćanju, bilo sebe, bilo umjetnosti ili autora koje ću ti i tamo spomenuti.
Kohezija teorijskog pristupa i umjetničkog rada
Tijekom prve godine MA studija, odlučio sam upisati kolegije Filozofija filma i Psihologija filma kako bi dobio uvid u (1) analitičku filozofiju filma (prvenstveno na ontološke probleme pokretnih slika) i (2) kognitivnu perspektivu u teorijskoj praksi. S tim na umu, odlučio sam svoj rad posvetiti ontologiji naracije pokretnih slika, oslanjajući se na Carrolla i njegovu uporabu tip – token – template distinkcije C. S. Piercea. Smatrajući da naracija u filmu ne podrazumijeva naratora, teoriju koja prodire iz korpusa književnih teorija, bacio sam se na 1 zadatak da dokažem logičkim rezoniranjem kako naracija funkcionira bez prisustva aktivnog naratora, odnosno, kako je naracija nusprodukt kognitivnih aktivnosti gledatelja.
Za umjetnički rad, odabrao sam žanrovski film bazirajući ga na već poznatim djelima kao što su Her ili Ex Machina. Moj cilj bio je istražiti narativne metode koristeći audio naraciju paralelno s vizualnom naracijom. Ovaj pristup oslanjao se na spoznaje iz područja radiofonije, odnosno, kako zvukovni zapisi (monolozi) mogu oblikovati naraciju na filmu ponavljanjem apstraktnih motiva.
Eksperimentalni pristup umjetničkog rada je interpretacija teorijskog pristupa gdje više tipova naracije ima različite načine pristupa (auditivne i vizualne), a njihovo odvajanje se svodi na postojanje dva tipa naracije iz mog teorijskog rada: intelektualna naracija (aktivan proces interpretacije i shematskog strukturiranja) te komunikacijsko-epistemološka, odnosno kognitivna naracija koja nastaje kao aktivno procesuiranje audio-vizualnih aspekata, prvenstveno montaže kao glavnog alata filmske naracije.
Tu je vidljiva i moja tendencija vizualno privlačnim aspektima medija. Moja poetika oslanja se na izrazito jake vizualne elemente, izbjegavajući pri tome klasične narativne postupke kao što je definiran dramski luk ili jasna motivacija. Eksperiment sa scenarijem Talijev zakon nije bio uspješan jer je izostavio jedan od ključnih elemenata koje ću, uz rad na drugom scenariju, obraditi i u teorijskom radu na prvoj i drugoj godini – emotivni angažman.
Učenje od neuspješnih
Kao autor, morao sam se suočiti s težinom scenarističkog postupka koji me, htio ne htio, vodio kroz proces umjetničkog istraživanja, nerijetko (kao i u znanosti) u krivom ili neželjenom smjeru. Zato je moj rad Talijev zakon postao dobra osnova za učenje na neuspješnoj realizaciji ideja. U tom trenutku, više zaokupljen teorijom, ideja da film može biti esej (čak i narativni) činila mi se privlačnom. Međutim, tu je na vidjelo izašlo sljedeće: nedostatak iskustva i hrabrosti da se ode do kraja.
Talijev zakon zato pada na narativnom, zanatskom, ali ipak skriva nešto vrijedno – sliku. Sam scenarij izrazito je bogat prikazima koji su vibrantni, puni zbivanja i mogu služiti kao dobar motor naracije u filmu, pa čak i podloga esejističkom izlaganju koja bi neminovno utjecala na čitateljsko i gledateljsko iskustvo. Naravno, Talijev zakon nije zbog toga dobar scenarij, već je pokušaj traženja onih mehanizama pisane riječi koji mogu iskoristiti kao dio onoga što ću kasnije zvati „vlastitom poetikom“.
Kulturalne teorije i film
Unatoč svemu, niti ova godina nije prošla bez kulturalnih teorija. Kolegij kod moje mentorice, prof. Vojković, Film, medij i kulturalne teorije, pobudio je u meni želju da razumijem film u širem, povijesno-sociološkom kontekstu. Ideja da je moguće napraviti radni okvir koji ima strukturu, uzimajući u obzir postojeće teorije filma – često one koje su se bazirale na izradi koncepata – pobudilo je u meni znatiželju da film shvatim i iz historijske perspektive.
Na drugoj godini sam tako upisao dva kolegija kod prof. Šakića – Film i druge umjetnosti te Povijest hrvatskog filma. Jedan je dao pregled onoga što me je isprva zanimalo kod umjetničkog djelovanja – medij. Kolegij je bio izrazito inspirativan, pogodan za razgovor, a pisanje seminara sada je već bilo pisanje originalnih radova. Isto sam učinio i na Povijesti hrvatskog filma, što je dodatno učvrstilo moj dojam da empirijsko rezoniranje u teoriji filma, koliko god se činilo kao jedino rješenje, bez razumijevanja šireg konteksta postaje tek puka inačica logičkog pozitivizma, osuđena da odstrani bilo kakvo proučavanje jedinstvenosti iskustva gledanja sedme umjetnosti.
Povratak pisanju
Na prvoj godini MA studija, s nekoliko studentskih projekata iza sebe, imao sam priliku prvi put razvijati televizijsku seriju – Znatiželjna Ana – čiji je razvoj podržao Hrvatski audiovizualni centar. Bilo je to prvo iskustvo pisanja dječje serije, ali i timskog rada s glavnim scenaristom. Ovo iskustvo ne bi bilo bogato da ranije nisam prošao kolegije Dramsko pismo i Analitičko pismo jer sam već unaprijed mogao prilagoditi svoje pisanje za specifičnu formu koju je ovaj rad iziskivao.
Druga godina studija značila je i povratak nekim principima umjetnosti koje sam ranije razvijao – u prvom redu, to je istraživanje meni bliskih tema – nostalgija, život u malom mjestu, odlazak. Sve te teme pretočile su se u scenarij Sanjati predgrađe koji je nastao uz mentoriranje doc.art. Marjana Alčevskog. Pri pisanju ovog scenarija, trebao sam definirati jasnu strukturu i cilj, što je bila konačna vježba vještine koja mi je nedostajala do sada.
Film je nastao inspiriran videoigrama te se, shodno tome, razvijao paralelno s mojim drugim teorijskim radom – Filmski narativni diskurs u videoigri: Analiza strukture i mehanizama naracije. Baš proučavanje narativnih specifičnosti medija pomoglo mi je u dvije stvari – dramaturški transponirati elemente videoigre (prije svega ludičke, ali i vizualno- sugestivne) u filmski jezik i time stvoriti svojevrsnu gramatiku koju gledatelj/čitatelj može razumjeti.
S druge strane, emocije u priči Talijev zakon su izostale zbog pokušaja bavljenja prikazivanjem filozofskih ideja. Taj nedostatak je umanjio i sam cilj pisanja tog scenarija. Sanjati predgrađe bio je napucan emocijama, a to mogu zahvaliti vježbama koje sam radio u sklopu Filmskog pisma na diplomskom studiju. Kratke vježbe pisanja kratkih priča s motivacijama dale su naslutiti više od same radnje – logiku pripovijedanja pokretnim slikama. Iako nisam koristio sam sadržaj materijala, vježbe su postale ono što će u konačnici postati Sanjati predgrađe.
Poetika: povratak na početak
Pri upisu studija dramaturgije, držao sam se istraživanja tema ljubavi, emocija, nasilja (onog internaliziranog) te nisam radio previše devijacija. Kroz sam studij uvidio sam dvije stvari: (1) Pisanje je zanatski posao, ima svoje zakonitosti i vrijedi ga proučavati kao društveni, a istovremeno i kognitivni fenomen. (2) Istraživanjem poetike vlastitog pisanja spoznao sam njene nelogičnosti, naučio ih korigirati te konačno došao na mjesto na koje sam trebao doći: sam početak razvoja poetike.
Pogrešno je razmišljati da ćemo kao mladi umjetnici i znanstvenici poetiku i metodologiju pronaći pri kraju studija. Baš suprotno, smatram da studij (pogotovo dramaturgije, koji je umjetničko-istraživački) služi za otkrivanje početne točke vlastitog stvaralaštva.
Nakon druge godine diplomskog studija, uzeo sam pauzu, pri kojoj sam se, nakon 2 godine, vratio pisanju za kazalište. Drame koje su izašle su dorada starog rada, komorna drama Staklo, adaptacija Čehovljeve Prosidbe te Život od kartona, komedija koja je nagrađena nagradom Marin Držić za 2024. godinu. Produktivnost se nastavila i u 2025. godini kada sam krenuo pisati autorske scenarije, drame i poeziju te sam aktivno počeo razmišljati i o nastavku istraživačkog rada.
Sve što nije umjetnost
Preispitivanjem sebe, pronašao sam svoju nišu koju sam nastavio proučavati. U međuvremenu, razvio sam želju za proučavanjem drugih tradicija teorije filma, ali i povratak proučavanju izvedbenih umjetnosti. Bahata je misao da ću na diplomskom studiju doći do odgovora koji me zanimaju u teoriji filma ili, u širem spektru, u znanosti. Tu misao sam na kraju druge godine studija odbacio, a time sam dobio želju vratiti se čitanju filozofske i znanstvene literature – čak i one koju do sad nisam smatrao relevantnom.
U konačnici, jedan od preokreta u razmišljanju bio je i ponovno čitanje knjige zbog koje sam i odlučio upisati umjetnički studij – Kazalište i njegov dvojnik. Artaud je umjetnički rad percipirao kroz samo bavljenje umjetnošću, ali nevjerojatno je britko analizirao ono što su zapravo nedostaci izvedbenih umjetnosti njegova doba. Artaud se, naravno, nije bavio empirijskim uvidima, već fenomenološkim, tako stvarajući svoju poetiku promatranjem i stvaranjem, ali prvenstveno – analitičkim promatranjem metodom koja je za njega specifična.
Shvaćanje da je translacija svega što nije umjetnost – mog iskustva pisanja – zapravo ono što čini umjetnost time što ona je – iskustvo koje se prenosi oblikovanim iskustvom, koliko god paradoksalno to zvučalo.
Kako smo istraživali umjetnost?
Prvo pitanje na kraju BA studija bilo je – Što si naučio?
Odgovor nakon 3. godine preddiplomskog studija nisam mogao dati, ali, u retrospektivi, naučio sam i više nego što li sam mogao zaključiti tada. Naučio sam se metodologiji znanstvenog rada, vrijednostima istraživanja humanistike kroz različite metodološke pristupe, ali i da umjetnost mogu istraživati baš njome samom. Iako zvuči kao da umjetnost prozivam kao causa sui, to nije istina. Umjetničko istraživanje vrijedno je na sebi svojstven način, čak i ako se radi o meta-istraživanju. Različito je od znanstvenog pristupa koji je potkovan metodom, čvrstom tradicijom i načinom proučavanja, ali i specifičnom vrstom kreativnosti. Ta vrsta kreativnosti zahtjeva izlazak iz umjetničkog djela, za razliku od ulaska koje umjetničko djelo zahtjeva.
Dakle, odgovor na pitanje mogao bi se sažeti u jednom pojmu – kreativnosti (množina). Nisam pronašao svoju poetiku, ali sam pronašao njen početak, kako kao teoretičar, tako i kao pisac.
Kamo nakon umjetnosti?
Moj rad je pronašao mjesto u stalnom vraćanju na početak, u ponovnom traženju onoga što još nije izrečeno.
Dok sam se na kraju preddiplomskog studija pitao što sam naučio, danas si postavljam pitanje – Kamo sada?
Jesam li umjetnik ili to tek trebam postati? Imam li se pravo nazvati piscem ili sam tek netko tko to radi usput, bez pretenzije da stvori umjetničko djelo?
Gdje je poetika u svemu tome?
Na temelju iskustva mogu reći da poetika nije konačno određen set postupaka, već stalno vraćanje na iste probleme – naracija, emotivni angažman, struktura, vizualnost – i njihovo preoblikovanje u novim kontekstima.
Sva ova pitanja, složena su u poetici. Kad se pitam Kamo sada?, zapravo počinjem raditi na novom djelu, barem nesvjesno. Tako je od nedavno jedan dramski tekst i jedan scenarij dobio svoj KRAJ moment i sad je pitanje njegova života u mojim rukama.
Film, kazalište i izvedbene umjetnosti postaju laboratorij za istraživanje sebe, ali i prostora u kojem se istovremeno odvija stvaranje i mišljenje. Upravo u toj dvostrukosti leži smisao mog daljnjeg rada: u neprestanom dijalogu teorijskog promišljanja i njegovoj antitezi – umjetničkoj kreativnosti. Moj rad je pronašao mjesto u stalnom vraćanju na početak, u ponovnom traženju onoga što još nije izrečeno.
Ovaj tekst napisan je kao skraćena verzija mog autoreferencijalnog eseja koji sam priložio diplomskom radu na MA studiju dramaturgije. Scenarij i esej moguće je pronaći u odjeljku Knjižnjica, kao i u u repozitoriju radova ADU.
Odgovori