Nasilje. Oblik zgražanja nad reprezentacijom ili pisanim tekstom. Spor vrijednosti i politike. Sukob riječi i svijeta u kojem postoji.
Nekad davno, pisao sam esej o tekstu Fedrina ljubav Sarah Kane, konstatirajući pri tome da je zgražanje na tekst samo nusprodukt pogrešnog čitanja s obzirom na vlastitu okolinu. Zatvarajući oči pred tekstom ili predstavom, zatvaramo oči i prema svijetu.
Tema nasilja uvijek je prisutna u mom pisanju. Mislim da niti jedan tekst koji sam do sad napisao nije lišen nasilja. Od ubojstava, psihičkog zlostavljanja, silovanja ili autoagresivnosti pri čemu likovi sami traže izvor boli koju si žele zadati.
Dva su me događaja nagnala da izvorište boli koju izaziva ili potiče umjetnost istražim kroz, što li drugo, pisanje. (1) je čitanje Optužene, maestralnog uratka Slavenke Drakulić koja britko, kao britvicom po koži, vodi likove kroz nasilni raj, a čitatelja kroz pakao empatije. (2) je događaj osobne prirode, razgovor koji je sugerirao apologiju etički problematične umjetnosti. Kako je etička kritika umjetnosti meni draga niša teorije, morao sam nekako zaroniti (opet) u ove probleme.
Dakle, idemo na etički putopis.
Dramaturgija ljubavi
Pročišćeni je najljepša ljubavna priča na svijetu. Odgovorno tvrdim da je Kane ovdje majstorski stvorila dramu koja postupcima amplificira svaki mogući aspekt ljudskog iskustva ljubavi.
Za one koji nisu čitali dramu (niti poznaju rad dotične autorice) vjerojatno prvo što im pada na pamet je magična, gotovo bajkovita ljubav čiji hubris je baš ona sama – da smo se voljeli manje. Naravno, Tinker na samom početku drame će demantirati svaku sumnju. Riječi nismo prijatelji upućene Grahamu rezultiraju prvom smrću. Prva bol.
Druga bol slijedi s parom Karla i Robina. Njihova ljubav ih ubija, ali ne iznutra, nego izvana. To izvrtanje je postupak koji nije inherentan Kane, ali je izveden gotovo savršeno.
I dok se mnogi redatelji čiji opus je isključivo naturalističke prirode drže dalje od ovog teksta (jer bi zahtijevao enormnu količinu tehničkih rješenja), oni kreativniji pronaći će savršeno čitanje.
Moram priznati jednu stvar – kazalište volim najviše, ali više volim izgubiti um u čitanju. To je moja dijalektička pozicija. U kazalištu ne promatram tekst ili naraciju, već izvedbu. Tako opravdavam isključivo kazališne postupke, ne i one pisca. Oliver Frljić prvi pada na pamet kad je u pitanju ekscesivan postupak (na zgražanje konzervativaca kojima je kultura tek fraza). I dok je Frljić izvrstan dramaturg izvedbe (i redatelj, naravno), Kane je savršen dramaturg teksta.
Umjesto rješenja, Kane nudi iskustvo čitanja. Svaki dobar redatelj će čitanje staviti prije predefiniranih scenskih rješenja. Izazovi čitanja za svakog su dramaturga pozitivan pakao jer sve fenomenološke doživljaje moraju izvesti na sceni. Kane piše za pisca, za dramaturga. Kane piše tekst za izvedbu, ne narativ.
Što je onda s ljubavnim pričama koje su namijenjene čitatelju? U romanu Optužena Slavenke Drakulić, imena ne postoje, nisu potrebna. Junakinje (ili anti-junakinje) romana su zatvorene u istoj prostoriji s čitateljem. Drakulić probija zid od papira i dolazi do tebe koja/i to čitaš na način da ti ne daje rješenje, samo tekst.
Kako usporediti ovo dvoje? U prvom redu, čitanje za izvedbu i čitanje radi čitanja imaju dosta toga sličnog. Kognitivni mehanizmi kojima možemo razumjeti tekst (ne naraciju, tekst) podrazumijevaju i aktivnost stvaranja vlastite dramaturgije. Da se poslužim citatom prof. Pristaša:
Dramaturgija uvijek postoji, samo je pitanje bavi li se itko njome.
Kako kada smo ostavljeni vlastitim sudovima koji čine dramaturgiju teksta? Kad smo sami, bez glumaca i redatelja? Kad smo zatočeni s previše ljubavi?
Opravdanost postupka
Iz ranije navedenog, jasno je da je u oba slučaja postupak – nasilje. Kane stvara radni okvir za nasilje koje služi pročišćenju. Specifična je to vrsta katarze jer ne daje shvaćanje, već dijalektički postupa s gledateljem smještenim u udobnoj stolici predivne kazališne dvorane gledajući masakr pred očima.
Mogu li zatvoriti oči? Ili samo bolje pogledati i vidjeti ispod teksta? Naš sustav obrazovanja govori da se oči zatvaraju. Da nema opravdanja za silovanje u kazalištu, da je Isus bezgrešan i lišen auto-blasfemije. I onda, u kazališnoj dvorani, najljepšem mjestu na svijetu, se ne bi ni posrali gledajući prizor.
Drugo najljepše mjesto je doma ili barem iluzija “doma“. Tu je dramaturgija Slavenke Drakulić maestralna. Zna gdje je čitatelj. Ali ga ne smatra čitateljem. Kad soba postaje atelje smrti, kad su to samo glasovi kapitalističke, idilične shizofrenije – tjeskoba postaje najljepši osjećaj na svijetu. Junakinje su generacijski bespomoćne, zatvorene, sjebane činom rođenja. Junakinje vole bol. Jer osjete da su žive.
Kad bol likova izostaje, oni nisu živi. Oni su samo usta koja progovaraju parole. Mnogi ideološki obojani autori padaju na ovoj prepreci. Parole i replike nisu isto.
Znači li to da je postupak nasilja opravdan? Da umjetnici smiju biti nasilni prema svojim kreacijama?
Komplicirano je. Kako bi postupak bio opravdan, nije dovoljno nasilje prema likovima ili tekstu. Potrebno je izazvati impuls bez izvora, ali s uporištem u djelu, kod samog čitatelja ili gledatelja.
Nesvjesno, uvjetovani svijetom oko nas i našim perceptivnim ograničenjima, naša senzorna imerzija je u kauzalnoj vezi s impulsima koji uvjetuju stvaranje boli. Bol je, dakako, prirodna reakcija tijela koje se opire nestajanju. Čudno je da baš ljudsko biće je ono koje ima kapacitet razmišljati o nestajanju, zar ne?
Sinestezija boli i percepcije, svojevrsna senzorna imerzija (vrsta “uronuća” u djelo na takav način da izaziva reakcije fiziološke ili psihološke prirode), je uvjet opravdanja umjetnosti. Ako me ne boli, ne vrijedi mučenja.
Ako slušam parole, onda me sadržaj ne dira. Jer parole nude rješenja. Nude izvor boli. Umjetnost ne nudi. Umjetnost samo boli.
Za društvo, to je zdrava bol. Kad joj ne možemo pronaći uzrok, znači da dišemo, živimo – osjećamo.
Tko su Pročišćeni
U drami, pročišćenje se odvija na razini nestanka nepoželjnih, onih koje je politika i društvo (sinonimi, znam) etiketirala kao takve. Likovi su arhetipi. Njihova mogućnost ljubavi prikazana je kao neadekvatna, protivna nekim imaginarnim zakonima prirode, istim onim koji se nalaze u parolama sve raširenije političke desnice.
Kad je ljubav zabranjena ne zbog same sebe, nego zbog identiteta onih koji ju trebaju razumjeti, ali to ne mogu zbog etikete, onda je ona življa nego li u bilo kojem rom-com klasiku koji se vrti na trećem programu.
Kane im daje mogućnost ljubavi, ali oni ju ne poznaju jer nam je ljubav servirana kao proizvod. Ljubav nije oduvijek bila ljubav. Sad kad je u najvećoj krizi, baš ona postaje politički instrument. Govoriti da je lišena politike je apsurdno. Politike ljubavi postoje u toj mjeri da određena ministarstva mogu nositi nazive kao Ministarstvo romanse ili Ministarstvo intime.
Kad je Kane pročistila svijet od nepoželjnih, što je ostavila gledatelju? Baš kao Woyzeck čiju strukturu je posudila, gledatelju ostavlja izazov vlastitog pročišćenja. Karl gubi jezik nakon što izrazi ljubav. Tinker mu nakon toga reže ruke jer je u pijesku napisao (o)poruku ljubavi. Ostaje mu samo pokret koji ga vodi na Tinkerov nož.
Drakulić pak koristi tvoju zatvorenost u intimi sobe da te uništi iznutra. Junakinja ne može opravdati intimu bez nasilja majke. Udarci kroz roman postaju ples, milovanje, tako lijepi. Na trenutak poželiš i sam pronaći mjesto u podrumu punom štakora i tamo zaspati dok ti se maleni štakor, isto tražeći majčinsku ljubav, plete u kosu.
Ovi koji izvana govore o junakinji, govore iz pozicije neznanja, nepoznavanja iskustva. Drakulić nasilje nadograđuje, dok ga Kane prokazuje. Daju im značenje više od šok-efekta. Ne, to je brechtovski V-efekt. Začuđenje kojim se stvara imerzija. I čisti.
Tko su Pročišćeni? Ti. Ti ste pročišćeni.
Ovdje nije riječ samo o romantičnoj ljubavi. Red je da se osvrnem i na problem pojmova – prvenstveno pojma obitelji.
Zarobljeni u frazama
Ja nemam ideologiju. Nisam ni lijevo ni desno, ja sam iznad toga. Oni to čine samo da bi uništili obitelj.
Fraza iznad je stvarna. Izrečena meni na kavi s osobom koja se predstavljala kao liberalna. Zatvarajuća izjava u koliziji s otvarajućom. Između toga je definiranje vlastitog bitka, prvenstveno političkog bitka.
Budimo realni, ne postoji apolitična stvar. Obitelj, kao i država, je sredstvo posredovanja politike i ljudskog iskustva. Domovina, kako se u afektu naziva država kad se govori o kulturno-povijesnom kontekstu, je deminutiv, a istovremeno govorni čin personifikacije. Ona. Ona je tu i ne smije ju se dirati.
Tako i obitelj. Obitelj nije moguće uništiti, ali ju je moguće promijeniti. Pročistiti? Od čega?
Od ljubavi.
Možete li zamisliti da nekoga mrzite toliko da ga držite na životu koji ste mu dali? I dajete si pravo da ga uzmete? Dajete si vlasništvo.
Nerijetko čujemo da smo “dužni” vratiti roditeljsku ljubav, kakva god da ona je. Do sad smo trebali utvrditi da su pojmovi promjenjivi, da je jezik živ, kao i društvo. Što smo onda dužni ako će za 100 godina pojam možda postati arhaizam?
Obitelj je postala svojevrsna ruka bankarskog sustava. Brak je stvoren na paroli vječne ljubavi (teološki, ona je obaveza, filozofijski ona je u krizi od svojih začetaka) i kapitalističkog sustava kreditiranja. U braku, dvoje ljudi je dužno imati obitelj koja je stroj za trošenje. Oni koji naslijede obitelj, oni su dužnici. Roditelji, ujaci, braća, sestre kao osobni bankari.
Bilo kakvo razbijanje obitelji unutar legislative – razvod braka, smrt – su tabu.
I dok oni koji brane obitelj misle da nemaju ideologiju, pozivajući se na duhovnost, ne shvaćaju da mehanizmi iza obitelji su čisto mehaničke prirode. Duhovnost je samo sofistički pojam koji definira radni okvir za donošenje sudova – od tud i parola oni žele uništiti obitelj.
Toksičnost obitelji najljepše je opisan kroz generacijsko nasilje. Suptilni detalji u romanu Slavenke Drakulić odaju promjene u mašineriji industrije romantike – baka se protivila željama roditelja da postane nešto što su oni htjeli, majka tone u opsesiju jer mora voljeti osobu kojoj se obećala, a kćer ostaje pri tome da je ubojstvo – posljednji čin stvarne ljubavi, impuls boli – stvarno, živo tkivo ljubavi.
U bijedi historicizma, obitelj je samo pojam.
Iako sam bio šokiran Izjavom, nisam bio iznenađen. Društvo je i ovako i onako puno homofobije, transfobije, mizoginije i ksenofobije. Identiteti opravdavaju činove – Izraelac koji ne vjeruje u Boga čvrsto vjeruje da mu je dao pravo da protjera stanovnike jedne zemlje. Mora postojati “mama” i “tata”, a ne roditelj. To je to što konzervativci zovu uništavanje obitelji. Običan razvoj pojmova.
Drakulić je već jednom prozvana “vješticom” zbog toga što je pisala kao ona, ne kao Hrvatica. To je bio njen grijeh. Grijeh kritičnog promatranja povijesti je inkluzivnost, dopuštanje fluidnosti pojma, bježanje od parola i privida “zdravog razuma“.
Na rečenicu s početka sam odgovorio:
Što je obitelj bila u 19. stoljeću?
Odgovor na to je, naravno, da je pitanje van konteksta. Iako je obitelj bila nasilna mašinerija i tada, proizvod potrošne robe – radnika. Ali konzervativcima to nije bitno. Bilo kakav progres krši uvjete historicizma – postavljanje nulte točke za svaki pojam koji kao da postoji u vakuumu, lišen nasilja.
Pročišćeni od slobode
Izgovaranje rečenice mi smo obitelj je performativ, govorni čin koji nas klasno svrstava u sustav vrijednosti koji evaluira jedino potrošnju.
Ljubav košta. Obitelj je tvornica ljubavi. Kakva god da ta ljubav je. Kao i u svijetu turbina za brodove, tako ćete i ovdje pronaći modele i marke. Brendirana kao ljubav© je ona prava. Ona iz rom-coma s trećeg programa. Kad se pitamo kakav je to proizvod, tražimo pročišćenje. I ono rezultira smrću jedne junakinje koja je voljela onako kako zna.
Ovo nije tekst protiv obitelji, protiv ljubavi. Ljudsko iskustvo ljubavi je predivno i vrijedno svakog slova ikad napisanog. I dok filozof Badiou priznaje krizu pojma u svojoj i Pohvali ljubavi, Drakulić i Kane ne vide to kao krizu, već kao konstrukt sličan stroju koji služi proizvodnji. Komponente nikada neće biti savršeno usklađene, ali koroziju pojmova moramo primijetiti.
Što onda ostaje od ljubavnih priča? Jedna predivna bol rečenice:
Ja sam ti dala život, ja ti ga mogu i uzeti.
Slavenka Drakulić: Optužena
Smatram da priče koje dolaze iz pera hrabrih autorica će s vremenom biti shvaćene i prihvaćene u svoj ljepoti nasilne ljubavi. Jer kakva druga postoji?
Svoje srce stavljamo na raspolaganje za slamanje. Zatvaramo oči i onda osjetimo. Osjetimo bol koja dolazi ni od kud. Tu je da te podsjeti:
Živiš, dakle voliš.
Odgovori