Vrijeme radnje: 23:45.
INT. SOBA – NOĆ
Sjedim za laptopom pun svakakvih emocija. Dan je prošao, zapalio sam koju cigaretu više, popio jedan pelin i naslušao se epiteta i vlastitog sofizma na obrani diplomskog rada.
I dok mnogi završavaju studije sa željom da “to što prije bude gotovo”, moj razgovor s mentorima i kolegama profesorima bio je gotovo filmski. Kritički osvrt na sebe bio je jedna od tri cjeline rada koji se, u konačnici, pretvorio u cca 170 stranica štiva za čitanje.
Scenarij koji se bavi nostalgijom, melankolijom i odrastanjem napisao sam prije više od godinu dana. Teorijski rad koji egzaktnosti pronalazi u kognitivnim sposobnostima, inherentnim, ne-humanističkim praksama, a ipak zadire i u koncepte koji su – ljudski.
Na hodniku, profesor Šakić me pita jesam li rad poslao uredništvu Hrvatskog filmskog ljetopisa, tvrdeći da je bolji nego prošle godine. Mislim si, valjda i u znanosti rad postaje bolji s vremenom. Hajde da to čujem na umjetnički rad, on nije rigidan u metodologiji, slobodan je i fluidan.
I to je neki Nino koji je bio u meni. Gdje je sad?
EXT. AKADEMIJA – DAN
Ispred akademije dolazim sam. Dvije kolegice koje su sa mnom na obrani čekaju u birtiji i ispijaju kavu koju sam ja već srknuo hodajući prema toj školi. Zastajem, palim cigaretu, gledam nepoznata lica, osluškujem zvukove i pukne me – nostalgija.
Nešto opsujem, nadam se ne na glas, a zatim odlučnim korakom ulazim unutra. Baš kao prvi put kad sam kao student druge godine strojarstva ušetao na konzultacije za prijamni ispit. Davne godine 2019.
Hodnik se izvana čini isti, makar nije. Ništa nije isto.
INT. MOJA GLAVA – DAN
Prolazeći kroz ove hodnike srećem prof. Zajeca. U šali dobacujem da se sjećam prvog sata Dramskog pisma i rečenice koju je rekao. Profesor odgovara u svom stilu i to mi izmami osmijeh na lice. Pozitivna anksioznost me hvata. Ja i moja psihoterapeutkinja definirali smo taj pojam večer ranije. Za sad ga ostavimo po strani.
U mojoj glavi su lica ljudi koje sam susreo. Sastanci odsjeka, Pismo za izvedbu, Analitičko pismo na drugoj godini kod prof. Govedić, neko drugo dramsko pismo i sobe u kojima nastaju umjetnički radovi ili pokušaji istih. O pokušaju i pogrešci sam već pisao, ne vrijedi više razmišljati o tome. Surova činjenica je da neće sve biti dovršeno ili realizirano. Možda je i bolje da neke slike ostanu u mojoj glavi. Valjda tako misle i slikari dok gledaju svoj atelje.
Ono što je sveprisutno izvan percepcije su ljudi. Svi oni koji su činili moje studiranje.
Izvana dopire zvuk. Poziva me povjerenstvo i vrijeme je za odluku.
INT. MALI SVIJET – DAN
Razgovor teče, a ja se prisjećam. Akademija je specifična po tome što su ti radovi već obranjeni na godišnjem ispitu, pa je ovo prilika da im se vratimo, rafiniramo i kritički se osvrnemo na svoj rad.
U konačnici, dramaturgija zahtjeva set analitičkih alata koliko i kreativnih. Disciplina koja je spona između znanosti i umjetnosti. U tom malom prostoru koji zovemo LEKS proveli smo tolike sate, bilo na probama, pišući kritike, tekstove, scenarije, ideje, analizirajući koncepte i teoretizirajući o svemu i svačemu.
Tu je dio mene počeo odbacivati Akademiju. Stvorio se bunt manje vrijednosti. Matematičari koji su rigidni u metodi, ali suviše apstraktni za svijet, imaju tu prednost da njihova apstrakcija prolazi kao “korisna” dok je ova “zabavna”. Ali ja se ne zabavljam s umjetnošću. Niti ona s nama. Ne postoji u vakuumu i onkraj zbivanja u svijetu i nama samima. Film nije samo fotokemijski zapis. Ne gledam ga ravnodušno nego stvaram odnos s njim. Rečenica u romanu je lijepa ne zbog gramatičke konstrukcije, već jer ima kontekst i mjesto.
Puno stvari ne razumijemo, makar izučavamo i poučavamo umjetnost. U prvom redu, formalistički elementi nisu dovoljno dobri da me pretvore u umjetnika. Svatko može naučiti pisati, to je činjenica. Formula je jednostavna, makar, za razliku od pisanja “korisnih” stvari kao što je Python ili SQL, umjetničko pisanje je u vječnoj krizi jer je u očima onih kojima je kultura kakti prioritet “beskorisna”. Znanost je isto tako beskorisna ako dira u strukture te pseudo-pravne strukture koju nazivamo država.
U glavi me živcira stav ministrice Obuljen, ljudi oko mene, sve me živcira, a najviše ja sam. U eseju sam se pretvorio u Descartesa koji ne propitkuje logos, ali, samo i isključivo samo ovaj put, se pita – što ako nije odgovor u egzaktnosti, već u novom pitanju?
Moju kritičnost prema metodi ocjenjuju pozitivno. Moj razgovor teče i teče i podsjeća me na najljepše trenutke obrazovanja.
Kad se nalazite u području koje je vaše i gdje osjećate potrebu biti kreativni, to nije posao, ma koliko ta sintagma gubila značenje u svakodnevici. Mislim da sam, nakon dosta vremena, osjetio istinsku sreću. S filmolozima razgovarati o metodi, sa scenaristima i dramatičarima prolaziti kroz umjetničke postupke, imati taj svijet koji istražuje na sve moguće načine.
Izlazim iz sobe i razmišljam. Samo razmišljam. Kad se vratim ću otvoriti rad koji sam napisao. Pozitivna anksioznost. Iščekujem nešto što je nedovršeno, što me čeka, što nema jasnu sudbinu. Ali je tu. I veseli me.
INT. OPERA – DAN
Opera je naše mjesto. Nebrojeno puno kava se tamo popilo, tekstova napisalo, stvari pročitalo, plakalo se i smijalo. Vraćam se i moja najdraža kolegica me čvrsto zagrli. Poklon mi je u ruci i već mi suze naviru na lice. Ona se smješka dok čekamo treću da dođe. Njen dan je sutra, ali sreća je tu. Nismo se odvojili ni nakon svih ovih godina.
Na tom istom mjestu gdje smo popili tolike kave i diskutirali o svemu – od filozofije nogometa do vrijednosti neke drame – sad je nešto kao rastanak. Ne između nas, nego s vremenom iza nas.
Volimo svoj život stavljati u poglavlja. Valjda kad se osvrnemo, tvornica nostalgije će neminovno proizvesti ta poglavlja. Neka su diktirana sustavom u kojem djelujemo. Škola završi, plačemo, grlimo se, bacamo fraze sugerirajući da će sve ostati isto – neće. I to je dobro. Svijet se mijenja. Mi se mijenjamo.
Pročitao sam svoj scenarij i vidio sebe. Počeo sam od sebe. Na to sam zaboravio sve dok me prof. Alčevski nije podsjetio da je to početak. U meni. Mom odnosu prema nostalgiji.
Par dana prije sam čitao autopoetski rad moje prijateljice i sa smješkom joj rekao: “To si ti. Ne trebaš ništa mijenjati.”
To sam zaista i mislio. Ne treba se ona mijenjati. Svijet će se promijeniti. Dan je došao kraju, a ja sam se vratio u prazan stan. Soba ispunjena knjigama koje čitam iznova.
Otvaram svoj rad i krećem brisati poglavlja. Moja teorija se čini tako elegantnom. Ima tok, ima logiku, ali, najvažnije, ima sumnju u sebe.
Moja sumnja i samokritičnost ostaju. Ne volim svoje rečenice, ali ih zato pišem iznova.
Ne volim probleme ontologije, medija, kulturnih studija, odnosa logike i estetike, etike umjetnosti i svih ostalih zbog kojih nisam spavao nego čitao Bordwella, Turkovića, Benjamina i mnoge druge.
Uvijek sam bio pozitivno anksiozan – ispred mene je svijet.
KRAJ FLEŠBEKA
Nostalgija je učinila možda neke slike ljepšima. Ali ljudi koji su bili oko mene su i dalje tu. Moje studiranje obilježilo je mojih pet kolegica. Moja najveća motivacija i osobe kojima ću posvetiti sve svoje radove.
Njihova kritičnost i kreativnost idu ruku pod ruku. Zato puštam egzaktnost da ima svoje granice. Bavim se pitanjima, ali ne očekujem odgovor. Pišem iz pozicije vlastitog ja. Svoj bitak ne definiram poslom ili strukom, već znanjem koje nemam i koje možda i ne postoji.
One su razlog zašto danas nosim titulu univ. mag. art. One su razlog zašto sam se vratio pisanju.
Po putu sam se gubio i ostavljao bitne dijelove sebe da budu samo nostalgični trenuci.
Sad, u sobi, s tim istim knjigama i sjećanjima, razmišljam o budućnosti. Kamo sada nije pitanje na koje trebam odgovor. Ipak je svaki odgovor samo predgovor novom pitanju.
Pozdravljam sebe u ogledalu i čekam sutra. Možda se probudim s još upitnika nad glavom. Pozitivno sam anksiozan po tom pitanju.
Laku noć.
Odgovori