Ustav republike svim građankama i građanima, neovisno o nacionalnosti, vjerskim uvjerenjima, seksualnoj orijentaciji, rodnom identitetu, političkim uvjerenjima i ostalim značajkama koje nas čine specifičnim jedinkama garantira pravo na slobodu izražavanja, slobodu kritike i vlastitog identiteta.
Ustav republike od kad je ove države je slovo na papiru. Od autoritarizma devedesetih koji je pod krinkom demokracije blokirao glas građana, do današnjeg HDZ-a i ministrice Obuljen koji kukavički padaju pod struje “umjerene, ali kao tolerantne” desnice koja selektivno bira tko je “slobodan” i daje definiciju slobode tako što krši baš ona prava koja nam isti taj kvazi-dokument garantira.
Sloboda, ipak, nije mrtvo slovo u arhivama narodnih novina. Sloboda je glas koji imamo, kreativnost koju nosimo, naše pravo da govorimo.
Sloboda nije govor mržnje, fašizam koji se ori cijelom “državom”.
Sloboda, gospođo Obuljen, je u krvi svih građana i građanki ove zemlje.
I vi ste ju izdali. Slobodu. Građane. Državu.
A dragi branitelji, uključujući i one moje iz obitelji – pitam se je li vrijeme da krenete umirati kako bismo konačno bili oslobođeni.
Sloboda nije mrtvo slovo na papiru. Moje ime nije mrtvo slovo na papiru. Moja umjetnost nije mrtvo slovo na papiru. Naše pravo nije mrtvo slovo na papiru.
Jer iza njega stojimo mi – građanke, građani, udruženja, organizacije, institucije, sportaši, umjetnici, radnici, intelektualci, seljaci, inženjeri, filozofi, znanstvenici i ostali – ljudi koji čine ovo društvo.
Draga ministrice Obuljen, čelnici vlade Republike Hrvatske, branitelji, desničarski paraziti – možete me, što se mene tiče, i ubiti, ali time ja neću postati mrtvo slovo na osmrtnici.
Ako umjetnost nije slobodna, nitko nije. Ako je riječ mrtva, onda je vrijeme da se i mi ubijemo.
Odgovori