U malo povijesti ove države, nevjerojatno velik broj ljudi odlučuje ići kontra civilizacijskog dosega kao što je građansko pravo, demokracija, ustav i vrijednosti koje oblikuju našu svakodnevicu.
Iako je tranzicija na demokratsko društvo iz centraliziranog i autoritarnog jednopartijskog prošla i možemo, konačno, govoriti o nekoj vrsti slobode, nekima ta riječ – sloboda – očito znači nešto drugo od onoga što ona znači za društvo.
Zagreb se probudio očito za Tomaševićev dom spreman, ili barem manjina budala koji su odlučili da će tako biti.
Da se razumijemo, građani su dali dva puta povjerenje gradonačelniku i jasno iskazali svoj stav prema politici kakvu žele i kakva je ovom gradu bila potrebna. To je, prije svega, poštivanje institucija, ustava, povijesti i rješavanje komunalnih pitanja i uređivanja grada da jednog dana po njemu hodamo kao što sam s divljenjem hodao po Kopenhagenu.
Međutim, glupost nikad ne spava, a bome ne da ni drugima da sklope oko.
Bez pametnog naslova
Zamislite Hrvatsku kao rijeku koja teče u beskonačnost. Na kraju te rijeke neki vele da je more, neki da je ocean, a drugi da je zemlja ravna ploča i da padate u svemir kad dotaknete rub.
Hrpa ribica pliva u toj rijeci. Kako bi im bilo lakše, idu uz tijek struje koja ih vodi dalje, naprijed. Dvije takve ribice gledamo danas – jednu koja pliva uzvodno i drugu koja teče nizvodno.
Ova prva se pokušava vratiti u maternicu rijeke, jer su joj rekli da je tamo kraljevstvo Božje ili neki kurac iz Hrvatske (pra)povijesti. Ušće je prokleta zemlja za nju, rekli su joj da će je upecati, ubiti ili da će nestati njen identitet hrvatske ribe.
Druga riba se prepušta struji. Na svom putu prema ušću, susreće mnoge druge ribe koje govore nekim drugim ribljim jezicima. Pogledom shvaća da se rijeka grana i odlučuje za sebe. Bira čistiju vodu, zaobilazi mulj.
Prošlo je tako puno godina od njihovog plivanja. Sve dok se opet nisu susrele.
Na ušću rijeke sudbine
Prva riba, ona koja pliva uzvodno, skoro je umrla od napora da se vrati majci Hrvatskoj. Nije mogla više. Struja je bila prejaka i ponijela ju je sa sobom. Kad je otvorila oči iz svoje nesvijesti, vidjela je sunce koje sja. Nigdje ruba zemlje ili svemira, nigdje kraj njene Hrvatske, ali opet – druga je to zemlja.
Tamo ju je dočekala ova prva. I primila ju je u svoje društvo poletnih riba koje idu naprijed. Plivala je neko vrijeme zajedno s njima, nizvodno. Ali stvarnost da postoji više puteva, da postoji više od onog mračnog dijela šume gdje izvire rijeka – to nije mogla podnijeti.
To nije Rijeka Hrvatska., rekla je prva riba.
I opet je krenula uzvodno. Samo je sad mrak još dalje. Daleko, daleko.
Shvativši da se ne može vratiti tamo gdje majka rađa, počinje zazivati slobodu. Želi da se svi vrate zajedno s njom – jer samo tako mogu protiv struje. Proklinje ih sve za izdaju jer su dopustili da se otkrije nova, bistrija voda, da se tok spoji s nekim drugim i da druge ribe budu u istoj riječnoj zajednici.
Neke ribe su joj se pridružile. Druge su nastavile plivati i otkrivati.
Međutim, kako povijest teče u jednom smjeru, nekako se uvijek te dvije skupine nađu, kad god bi kakva kriza uhvatila jedne ili druge, uvijek bi plod za sukob bio u tom susretu.
Budućnosti moja, gdje si se sakrila?
Ribe su brzo otkrile da će uskoro moći i hodati. Pa su gradile svoje gradove. I svatko je dobro došao u njihov mali svijet.
Tako je i naš Zagreb građen, oštećen paljbom u ratovima, razaranjem, mađarizacijom i germanizacijom, ali uvijek postojan i dostojanstven. Njegova povijest, mi – njegovi građani, smo ga sačuvali. Čak i mi koje je rijeka donijela iz drugih krajeva, a osjećamo se kao Zagrepčani.
Zato mi je žao što neki pokušavaju ovaj grad gurnuti natrag – u vrijeme kada je bio ranjiv, kada se opirao svim silama, kad je bio okupiran i krvav, u vrijeme koje je iza nas.
Sloboda je za ribice mogućnost da plivaju kamo žele, ali ne mogu vratiti grad unatrag. Sloboda za nas je naša osobna, a završava tamo gdje postoji sljedeća osoba.
Isto kao što ne smijem voziti prekomjernom brzinom, ma koliko mi to (hipotetski) bila želja, jasno je da stvari kao što je uzvikivanje odvratnih pozdrava ili rasističkih parola nije dio budućnosti – moja vožnja nekog može odvesti u smrt, a ovakvi ispadi grad u prošlost.
Budućnost se skriva u krvi građanki i građana, njihovom radu, doprinosu kulturi i ugledu grada. Zato zajedno moramo reći – dosta.
Kruha i političkih igara
Smiješno je da čovjek koji se poziva na Boga, domovinu i obitelj odjednom želi političko rušenje gradonačelnika koji je jasno dao do znanja – ne želimo fašistički dernek u našem gradu. To je povjerenje koje su građani dali ovoj vlasti i ako ne znaš poštovati svoje domaćine, odi natrag u brda bezakonja.
Marko Perković ne pjeva ni o Bogu, ni o domovini, ni o obitelji. Bog je metafora za monetizaciju nečijeg duhovnog stanja, domovina je samo za one kojima Hrvatska počinje prvim bijelim poljem (svi ostali za njega su Jugoslaveni), a obitelj je dobra ako je tamo muška glava koja je spremna lupiti po stolu i ženi.
Naravno, Marko Perković koji bespravno uzima prostor svojim sugrađanima, ne plaća porez (kao i Crkva, ironično) i stvara ekonomiju čija valuta je “ljubav prema domovini“, samo je simptom politike pomirbe koju je Tuđman tolerirao kako bi i od onih “pravih” Hrvata dobio glasove – pa smo tako vidjeli frankenštajnovsku paradu gdje uz zastave boraca NOB-a stoje domobranske (one kvislinške, op.a.).
Danas Jugoslaviju vidi jedino Perković i njegova sekta. Unatoč izjavama lijevih stranaka koje jasno i glasno kažu da je Domovinski rat temelj državnosti (jedan od njih, uz mnoge druge), i dalje se termini jugozomboida, ili što je već Glasnović sve smislio za vrijeme svog mandata, koriste u dnevno-političkom diskursu.
Ja sam optimist pa velim da je Hrvatski narod riba koja nije glupa da pliva uzvodno prema svojoj mračnoj prošlosti, već da će mrlje svoje povijesti prihvatiti i unatoč njima graditi bolju budućnost.
Hrvatska mora biti slobodna, slobodna za sve građanke i građane.
Opet je vrijeme da se digne glas. Inicijativu Za Hrvatsku slobode podržite na njihovom Instagram profilu ili Facebook stranici. Slobodni smo jer nas ne mogu ušutkati.


Odgovori