Pare, keš, novac – ako mislite da je kapitalizam toliko glup da svede radnika samo na to, varate se. Godine svog života provedoh radeći u korporacijama i iskreno, muka mi je gledati ljude koji vjeruju u neke vrijednosti tih istih mašina koje vrte energiju bez izlaznog signala.
Istina za volju, mi ne govorimo više o kapitalu kao mesu koje radi – ne ne ne. Kapital je odavno poprimio drugu formu. I dok je Wittgenstein jeziku pridodao mogućnost posjedovanja svojstva igre (tzv. jezičke igre), drugi filozof, Byung Chul Han, vidi nešto drugo – ostvarenja.
Distopijske igre
Svi čitamo, gledamo i konzumiramo fikciju koja se bavi distopijom, nerijetko upotrebljavajući floskulu da je naša stvarnost kao distopija u seriji X. Međutim, jesmo li ikada zastali i zapitali se što znači da je svijet distopijski? Što ga čini takvim?
Odgovor je, ni više ni manje – igra. Prođimo osnovna pravila:
- Igra je društvena, igra se s ljudima
- Igra je hijerarhijska, postoji putanja
- Igra nagrađuje, ne oduzima
- Igra je jezična, što znači da poštuje sve ljepote socijalnog aspekta jezika
S ove četiri stvari na pameti, razložimo igru.
Društvo
Društvo je prihvatilo korporacije kao nužno zlo – telekomi, IT industrija, proizvođači hrane – sve to čini društveno prihvaćeni sustav hijerarhija. S jedne strane, te korporacije imaju imidž – brand image. Prepoznatljive boje, fontovi, logotipi, reklame.
Ako pokušamo zamisliti svijet bez korporacija – pa… ne možemo. Razlog tome je što su srasle s društvom. Manje ili veće, sve poštuju načela lažnog humanizma.
Tako će korporacija posjetiti azil za nezbrinute životinje, organizirati well being sastanke za kakti dobrobit zaposlenika i ostale aktivnosti koje su samo dio financijskog plana.
Ali sve to ih čini društveno prihvatljivima. To je paradoks filantropije. Bill Gates, Jeff Bezos? Filantropi? Naravno da ne. Njihovo tu i tamo bacanje novca i pričanje o znanosti kao o nečemu što im je bio san je dobro namještena igra. I dobar prijelaz na sljedeću točku.
Jezik
Tvoj šef je tvoj prijatelj. Žižek je u intervjuu za Vice primijetio da se kultura te društvene igre prelijeva i u jezik. Moraš biti nasmijan, zajebavati se sa šefom, biti mu prijatelj i ostale gluposti.
Firme koriste Ti i neformalne izraze ili izrađuju svoje vrijednosti koje valja poštovati. Izvučeno na površinu, već vidimo distopijske naznake – poput kulta vođe su dovedeni na stand-up i govore o uspjesima, u trapericama i jeftinim majicama.
Ta slika poslušnog i pokornog bogataša je poruka zaposlenicima – ja sam jedan od vas.
Naravno, to je igra. Jer nije. Vas ne čeka sigurnost i velika plaća. Ali je razgovarao vašim jezikom. Nije li to divno?
Nagrada
Umjesto penaliziranja lošeg rada, nagrađuje se prekovremeni. Nerijetko se u komercijalnim firmama govori o achievementima i targetima, ostvarenjima i ciljevima. Kratice kao što su KPI ili OKR već su poznate u svijetu trgovine.
Radnik misli da radi za te brojke. Samo ne shvaća tužnu istinu. Da je on roba. Da je nagrada ono što mu već a priori radom pripada, a ovdje je gejmificirana.
Posao kao igra nije nešto novo. Dok sam radio za telekom, šef je jednom prilikom rekao da se mora stvoriti konkurencija među zaposlenicima. Na jednom od mnogo glupih i nepotrebnih sastanaka. Ta konkurencija predstavljena je kao pozitivan utjecaj, kao motivacija, kao… kao da se ne radi o klincima koji za minimalnu satnicu sjede za slušalicama.
Hijerarhija
Što više ideš gore, to te više jede. Prestaješ imati ideju humanosti kao jedinstvenog fenomena – osoba koje stvaraju, koje su kreativne, koje su inovativne. Svedene su na pijune.
I sad ih tako promatraš. S vrha. Te male radnike, studente, ljude na minimalcu ili na bijednoj plaći kojima se govori da bonus je njihova plaća, ali ju moraju zaslužiti.
I što više ideš gore, to manje vidiš ljude. Nažalost, penjao sam se u hijerarhiji korporacije. Samo sam nedavno imao hrabrosti reći da mi je dosta.
Što nakon partije?
Nakon svega ostaje mi gorak okus u ustima. Pokušao sam ne biti ta osoba, ali ako to pokušaš izgorit ćeš. Dat ćeš otkaz bez plana i u suzama biti poražen.
Izgubio si u društvenoj igri, ali nitko ne voli plačljivog gubitnika. Sad se makni u svoj stan i tamo čekaj neku novu priliku.
Kapitalizam nije stvoren da traje. Ovakav kakav je, kad prosječna plaća ne može osigurati dom, kad je hrana komocija, a djeca novi radnici prije nego li ljudi – kapitalizam će se urušiti sam u sebe. Pojest će nas koje je zahvatio i koji moramo raditi da bismo održali krov nad glavom.
Tipična hrvatska uvreda je upućena ljudima u javnom sektoru, ali što je s nama koji crnčimo za privatnike? Što je s nama koje vrijeđaju, ponižavaju i prodaju nam valuese kao zajedničko dobro, kad svi znamo da je to laž?
Ako mislite da ste ’91. sjebali komunizam i dobili slobodu, onda ću se samo nasmijati. Ovo nije sloboda, kad znam da neću živjeti nakon radnog vijeka.
Volim vjerovati da sam više od potrošne robe.
Odgovori