1989. godine, na međunarodni dan studenata, policija vjerna komunističkom režimu Čehoslovačke nasilno je prekinula studentski prosvjed. Iste godine, 17. studenog otpočet će Baršunasta revolucija, serija prosvjeda studenata i radnika kojima je dosta jednopartijskog sustava – čežnja za demokracijom, vlastitim slobodama i vlastitim pravima je prevagnula.
Komunistička vlast – zapravo ništa do li još jedna od sovjetskih republika – morala je popustiti i predati štafetu na samom koncu stoljeća. Čehoslovačka će se transformirati u liberalnu demokratsku saveznu republiku, a 1991. godine će i posljednji sovjetski vojnici napustiti njezine teritorije.
Tih godina, mladost istoka je, nakon 60-tih na zapadu, odlučila prekinuti šutnju. Njihove slobode, prava i budućnost bile su u njihovim rukama. I dok je neka stara garda 50-tih i 60-tih na ulicama vidjela sovjetske tenkove, a u Jugoslaviji postrojene birokrate, budućnost je postojala. I bila je tu, u Pragu, Brnu, Bratislavi i širom istočne Europe.
Maspok
U Hrvatskoj se često govori o MASPOK-u čije začetke pronalazimo u 60-tim godinama 20. stoljeća. Najpoznatiji dvojac – Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo – bili su ikone pokreta. Uzvici diljem Trga Republike glasili su: Savka-Tripalo, a njene riječi bile su nabijene idejom da republika gradi svoju budućnost.
1974. Jugoslavija donosi novi ustav koji ostvaruje jednakost Hrvatskog standardnog književnog jezika kao ravnopravnog, daje veću autonomiju SR Hrvatskoj i ostalim republikama i kroji put ka suverenitetu kao zbiru zajedničkih suvereniteta svih republika – svi za jednog i jedan za sve.
Dolaskom višestranačja i ratnih 90-tih, za razliku od sjevernih nam sestara i braće, MASPOK je dobio neko značenje koje više nema veze s mladošću, sveučilištem, studentima i znanjem – postao je termin političke retorike i fraza Hrvatsko proljeće je ni malo kao ona Praško koja se pamti po tenkovima na ulicama.
90-tih tenkova u Hrvatskoj nije nedostajalo s obje strane fronte. Kraj rata, pobune protiv autokratske i marginalno demokratske vlasti i sustava koji je krojio budućnost činili su se kao tek iskrica u sferi beznađa.
Smrt… kome?
Od osnutka Republike, njen vrhovni vođa smijenjen je posljednji put intervencijom prirode, a ne demokratskom tranzicijom. Trebalo je proći do 2003. godine kada je transformacija u demokratski sustav završena da se konačno plavom tintom potpiše dopuštenje demokracije, a crvenom isprave sve nedaće prošlosti.
Od promjena ustava Republike Hrvatske, prošlo je 25 godina. Četvrt stoljeća i demokratizacija dovele su nas u poziciju u kojoj se pitamo – jesu li nam potrebni prosvjedi? Zemlja smo EU, članica NATO saveza, prosperitetni dio eurozone i Schengenskog prostora.
Filozofski fakultet poznat je po dvije blokade. Obje su završile porazom, kao i Praško proljeće, ali su obje ostavile traga u suvremenoj Hrvatskoj povijesti.
Godine 2025., u Srbiji gledamo masovne prosvjede u zemlji koja je svoj demokratski put trnovito prelazila, mijenjajući tintu krvlju na ulicama, mijenjajući pjesmu za kičmu naroda – što je izreka koju je rektor Supek izrekao studentima na KBF-u za vrijeme studentskih prosvjeda u Zagrebu.
Gdje je ta kičma danas?
Izgubiljeni obraz
U doba liberalnog kapitalizma, Hrvatski studenti rade puno radno vrijeme, a poslodavci koriste zakon koji im omogućava da to čine – bez prava na bolovanje, godišnji, bez obraza i iskorišteni.
I oni su sretni jer raste satnica. Jer se vladajuća stranka hvali kako je uspjela podići nizak standard rada studenata.
Moja priča je ona puna frustracije. Kao student radio sam mnoge poslove, noćne smjene, u odijelu i uredu, sam i s kolegama.
Studente u Hrvatskoj se tretira kao robu, ništa drugačiju od banane koja truli u supermarketu. Satnice su mizerne, poslodavci svemoćni – nema regulacije, manja davanja – a Studentski Zbor šuti.
Za razliku od Srbije gdje studenti ipak jesu svjesni sebe, uloge znanja i vjere u budućnost, u Hrvatskoj su oni budućnost vidjeli u izlogu, u odjeći i plaći koja će stići na vrijeme.
Dok sam radio za Hrvatski Telekom, gledao sam izrabljivanje studenata dok sam i sam bio jedan od njih. Pljuvanje po njima – generaciji koja dolazi i koja je pametnija od svih nas – bio je sastavni dio torture. Otkazi su se dijelili po principu – doviđenja. Bez sigurnosti radnog mjesta.
Stalno zaposleni na smiješno niskim plaćama (ponuda koju sam dobio iznosila je tada nešto manje od 1000 EUR bruto, bez dodataka i preko agencije za zapošljavanje, dakle SC-a za “odrasle“) iživljavali su se nad njima. Nikada neću zaboraviti ukidanje jedne od rijetkih beneficija – šugavog bona za mobitel koji je firma davala – i riječi jedne stalne zaposlenice: Ja nisam agent.
Aludirajući na one koji za nas rade, u rujnu 2024. više nisam mogao izdržati. Bio sam uz svoje kolege, otvoreno im rekao što se događa i trpio sranja baš zbog toga – bio sam jedan od njih, student. Nisam bio stalno zaposlen. Nisam imao godišnji. Nisam imao regres, božićnicu, nisam imao bolovanje.
Par mjeseci nakon toga, dobivam poziv – kolegica koja u suzama govori o groznim uvjetima. Telekom kao takav ne mari za zaposlenike. Njen drhtav glas sam osjetio s druge strane telefona. Njen poraz bio je pregažen ne tenkovima, već samim sustavom u kojem je kotačić.
Sveučilište je zakazalo. Zbor je zakazao. Ona je samo broj u djelatnom protokolu.
Za državu to nije bilo kršenje radničkih prava. Za državu studenti Hrvatske nisu radnici.
Od Praga do Beograda, ali bez Zagreba
Danas vapimo za nekom liberalnom demokracijom, a socijalizam svrstavamo u nužno zlo – barem u dnevno-političkom diskursu. Jedan od šefova mi veli da on ne funkciornira.
Smiješno je vidjeti Dansku koja ga je, za razliku od zemlje koja je na pepelu socijalizma i nastala, implementirala i tretira svoje građane kao ljude s imenom i prezimenom.
Početkom 1970-tih, Savka na Trgu Republike je zazivala naš samoupravni socijalizam. Naš, koji gradi našu budućnost.
Studenti u Srbiji se bore za nju. Praški studenti su je dobili s odmakom od 40 godina.
Hrvatski studenti su degradirani – teret države koja se pravda privatnom kapitalu i onda ih daje kao pseudo-radnu snagu.
Umjesto težnje da mladi posvete svoje vrijeme znanju, oni sjede u uredu telekoma i slušaju izdrkavanje korporativnih botova kojima su parole iste one koje je izgovarala Čehoslovačka elita ili Vučićevi sendvičari. Parole kupljene pod krinkom kapitala ili lažnog socijalzima.
Savka se nadala budućnosti u kojoj će Hrvatska graditi svoju budućnost. Studenti su naša budućnost. I nisu poraženi, ali su smrtno ranjeni.
Odgovori