Ne krijem od sebe da ovaj blog teško da itko, pa i ja sam, posjećuje pa si dajem prostora ovdje pisati onako kako mi struje misli – lišen akademske strukture i umjetničke poetike. Valjda jer samo tako mogu sročiti koherentnu misao? Ili onu koja je pitanje za sebe?
Ne krijem od sebe niti da mi je životna situacija ništa manje od izazovne, kako to inače biva. Život ima tendenciju, kako je jedna moja prijateljica rekla, testirati nas i naše Ja kako bi sam dobio odgovor jesmo li spremni na sljedeći korak.
Trenutno, moj privatni i poslovni život čine isto – pitaju me ima li smisla. To čine kroz osobe, događaje, nikad direktno, jer život ne govori jezikom, osim kad netko umre. A i tad jako tiho.
Ja u svemiru
Ja postoji kao ja, ovaj koji leži na kauču i piše ovaj tekst. Ja je upisan u moje umjetničke radove, znanstveno promišljanje, dnevnik koji vodim i usputne razgovore. Kad ne bi bilo tog Ja onda svemir ne bi bio isti. Ili bi, ali inkrementalno malo različit, možda dovoljno da netko prihvati?
Svemir smatramo beskonačnim ili barem beskrajnim. Naše teorije nadilaze percepciju i ulaze u područje matematičke kreativnosti. Naše kontradikcije i razumijevanje zdravog razuma postaju sve bliže, gotovo neodvojive pojave. Fenomen bića koje promišlja sebe u nečemu što ne daje smisleni odgovor osim onoga da smo neminovno tu i da ćemo, opet neminovno, nestati.
Moja junakinja Hala svoj nestanak je najavila na samom početku drame, valjda uvjeravajući se u svoj nedostatak bitka toliko da je smijeh pretočila u besmisao. Smije se vlastitom besmislu.
Malo je egocentrično progovarati o vlastitim likovima, ali što ju više čitam to mi se više čini kao da osobe koja je to pisala – više nema.
Gdje je?
Kamo, zašto, kome?
Gdje?
U romanu Foe autor nas uvodi u najdosadnije moguće situacije – pranje suđa, odlazak na posao, brak i ostale stvari koje prihvatimo kao svakodnevicu. A što ako ona to nije?
Što ako je ovaj svijet, ovo mjesto na kojem se nalazimo, nastalo jučer, i ti, sa svim svojim sjećanjima i osobinama, postojiš od jučer.
Teza je to koju, naravno, ne možemo niti opovrgnuti niti potvrditi jer poznajemo povijest i život kakav jest, ne pitajući se je li on bio stvaran.
Tako u romanu Foe pitanje Gdje? postaje pitašnje Kamo?.
Odgovor nam daje drugi pisac. Houellebecq u Mogućnosti otoka govori o ljudskoj prirodi ispunjenoj hednoizmom, uživanjem u nečemu što se čini atraktivno – novac, uspjeh, neograničene količine seksa i alkohola. Međutim, Daniel stari, neminovno, i time njegovo Kamo? postaje šuplje pitanje.
Njegov klon iz budućnosti pitat će se što znači osmijeh jer njegovo Kamo? isto nema smisla – smisao je u čitanju prošlosti, bez razumijevanja što ona je i kako je postala. Ili kako je on sam postao.
Kad se upita Zašto? pronalazi ostatke ljudi, jer sam je neo-čovjek (malo ničeanski od autora), lišen emocija gleda u jednu od žena koja mu prilazi. Autorova Mogućnost ostaje na kraju samo mogući odgovor na to pitanje.
Ipak, to pitanje zapitao se mali rob Kalija u Perišićevom Brodu za Issu. Vjetropir se pita to pitanje gledajući ljude danas, dok mali rob svoj bitak, svoju svrhu, traži i pronalazi u dva malena prijatelja – magarcu i mačku. On otkriva ljudima svijet, pronalazi novu koloniju, razumijevanje ljubavi, ali na kraju je i dalje on, Kalija, rob bez majke.
Današnji robovi su označeni kapitalom i svijet je to prihvatio kao nešto lišeno napretka. Socio-ekonomski svijet malenog Kalije nije toliko različit od onoga danas. Poredba je stilska figura koja je ovdje provučena kroz dvije narativne linije. Stilski je roman određen – čitanjem. Perišićev postupak je toliko suptilan, a opet čitljiv, prepoznatljiv. Baš kao da je Vjetropir uz nas, osjećaj putovanja vraća nas na pitanje – Kamo?
Bez egzaktnosti
Imao sam veliki problem – smatrao sam da egzaktnost mora biti odgovor, da je sve – od umjetnosti do prirode – racionalno i da ograničenje logosa doseže sam vrh Olimpa s kojeg zapravo imamo pogled na svijet.
Ali sam se prevario. Rovaranje po egzaktnostima odvelo me u besmisao.
Foucault je u jednom intervjuu spomenuo da je rovanje po prošlosti zapravo praćenje mrtvih diskursa. I naš diskurs, koliko god se univerzalan činio, bio on znanstveni ili umjetnički ili svakodnevni, će nestati.
Mi ćemo nestati. Ne samo fizički, već i intelektualno. Knjige će se čitati kroz novi diskurs. Predstave postavljati kao antiteza dramatičarki. Neki problemi izgledat će banalni.
To je naš hubris. Moj hubris.
Napisani radovi stoje sa strane i čekaju neke bolje dane. Kad svijet ne bude izgledao banalno i kad, opet, pronađem sebe u nekoj knjizi, filmu ili predstavi.
Profesor Šakić mi je na obrani diplomskog rada rekao da smatra da umjetnost ne mora izazvati emociju. Ali bez emocije nema spoznaje. Možda ne one svijeta oko nas.
Nego ono nas samih. I našeg davno detektiranog hubrisa.
Odgovori