Epidemija neznanja. Doba dezinformacija. Age of knowing sh*t (doba “znaš ku*ac“). Sve ove senzacionalističke sintagme mjesto su pronašle u tekstovima na svakojakim portalima, video “esejima” (ili kako god ih želite nazvati) i Reddit dretvama. I svugdje drugdje, od tiskanih medija do prime time vijesti. Očito smo gluplji nego ikada, iako tehnologija napreduje sve brže.
Ovaj paradoks medijskog senzacionalizma koji glorificira kretenizam (ne pomiješati s pravim praćenjem događaja u svijetu, pogotovo analiza društvenih pojava kao što je novi val fašizma) naspram svijeta koji ide dalje. I dok se neki pitaju što zapravo netko u znanosti radi, ako smo zaista tako glupi, drugi se ne pitaju ništa, ne čitaju dalje od naslova i zatvore video dulji od pet minuta.
U tom paradoksu, kao friško diplomirani dramaturg (volim se više smatrati teoretičarom), sjetio sam se jednog fenomenalnog diplomskog rada koji mi uvijek izvuče osmijeh na lice. Činjenica da je jedna institucija kao što je Fakultet strojarstva i brodogradnje samostalno išla kritizirati svoje polje odobravanjem ovog nadasve inspirativnog rada je fascinantna.
Ako netko nije uspio pročitati moju ironiju ili nije kliknuo na poveznicu, onda evo malo ozbiljnijeg tona. Navedeni rad je odobren od strane mentorice koja očito ili nema interesa da njeni studenti doprinesu nekako znanstvenom opusu njihova polja, ili jednostavno želi progurati neku vlastitu agendu odobravajući ovo kao legitiman diplomski rad.
Da se razumijemo, diplomski radovi su odavno stvar pro forme i njihovo pohranjivanje u arhivu znači samo privlačenje prašine. Međutim, budale, kao što sam ja, ponekad maknu tu prašinu i upuste se u avanturu čitanja tih radova. Ima svega, da se razumijemo – ima odličnih radova. Evo i jedan odličan primjer rada koji zaista doprinosi znanju i znanosti.
A što je uopće znanje i znanost i kako znati da znamo ili da ono što čitamo sadrži znanje.
Počnimo od pojmova
Prvo, epistemologija. Negdje sam sigurno naveo taj pojam, ali za one koji ne znaju, ukratko – teorija znanja. U paragrafu iznad naslova su pitanja znanja kojima se bavi ova grana filozofije.
Drugo, filozofija znanosti u svojoj srži se bavi ontologijom znanosti, odnosno pitanjem što razlikuje znanost od pseudoznanosti ili ne-znanosti (da, ima razlike, kasnije će biti jasnije).
Treće, teorija u znanosti podrazumijeva ne pretpostavke, već sistematizirane pojmove, definirane konvencijom, empirijski ili logički utvrđene (primjerice, matematičkim sustavom). Teorija u humanistici i društvenim znanostima koristi drugačiju metodologiju. Konvencija i definicija i dalje su bitni za samu znanost, ali konceptualnost igra bitniju ulogu. S vremenom, kako su teorije znanosti (npr. fizike) postajale sve kompleksnije i apstraktnije (ne bih ulazio u detalje jer nemam aparatus koji razumije tu razinu kompleksne apstrakcije) divergirale su od empirijskog ka falsifabilnom. Teorije su znanstvene utoliko što se mogu opovrgnuti.
Ili ne. Što ako se pojavi teorija koja to nije? Što ako se pojavi teorija koja to je, ali je i dalje moguće s njom raditi pretpostavke? Što ako se pojavi novi koncept i beskonačne interpretacije tog koncepta?
I tu dolazimo do heroja ovog eseja – fizičar Alan Sokal.
Science wars
Kako su znanosti unutar akademske zajednice dobivale svoj oblik, kroz razvoj peer review (recenzija) publikacija, specijaliziranih časopisa i instituta, tako je pokrenuto pitanje egzaktnosti tih znanosti. To pitanje si je postavio i američki sveučilišni profesor Alan Sokal kad je 90-tih odlučio da će dokazati niske kriterije humanistike. Njegova premisa je sljedeća:
Humanističke i društvene znanosti svojom metodologijom ne mogu razabrati što jest znanost, a što nije. Shodno tome, nije moguće izvući zaključke jer one ne zadovoljavaju osnovne kriterije da nešto bude znanost.
Tako nastaje Transgressing the Boundaries: Towards a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity. Čitanje ovog članka na prvu daje dojam da isti – nema smisla. Još bizarnije je to što je objavljen u časopisu Social Text koji se bavi kulturalnim teorijama. Dakle, fizičar objavljuje članak o hermenautici teorije fizike?
Koji vrag se tu dogodio?
Ništa. I manje od ništa.
Zašto Sokal Affair nema smisla
Časopis Social Text nije i, ponavljam, nije znanstvena publikacija. Ne provodi recenzije, objavljuje fikciju i kritičke osvrte. Ovaj članak bi mogao bez problema proći pod sekcijom Kratke priče i nikoga ne bi bilo briga.
Osim što jest. Postmodernizam postao je pojam sprdnje. Konzervativci su slavili i likovali nad pobjedom, a Sokal je postao prepoznatljiv po tome što je… objavio glupost?
Jacques Derrida (filozof čiji rad istinski ne podnosim) dao je lijep pregled situacije:
This is all rather sad, don’t you think? For poor Sokal, to begin with. His name remains linked to a hoax—”the Sokal hoax,” as they say in the United States—and not to scientific work. Sad too because the chance of serious reflection seems to have been ruined, at least in a broad public forum that deserves better.
Critical Theory
Ono što konzervativci koji postmodernizam smatraju porazom čovječanstva (da, reductio ad absurdum, ovo je blog, ne znanstvena publikacija) zaboravljaju napomenuti jest da je (1) Sokal isprva odbijen u časopisu koji nema peer review i (2) da je odbio izvršiti izmjene i dopune koje su urednici sugerirali. Članak je također stajao neko vrijeme u ladici, dok ga netko od urednika nije izvukao i objavio u Science Wars izdanju.
I od tad imamo fizičara koji je poznat ni po čemu. Ali je poznat. Paradoks broj dva.
Što je onda znanje?
Neću nabrajati brojne, i kad kažem brojne, mislim brojne prevare u znanosti koje su se događale kroz vrijeme u raznim poljima.
I one ne dokazuju ništa, osim niskih akademskih standarda. Doktorati, diplomski radovi, završni radovi – svi oni ne zadovoljavaju standarde nekog referata ili kritičkog eseja, postali su nešto što držimo negdje da nas podsjeti da smo nekada teško radili da dobijemo diplome i da je to rezultat našeg rada.
Ha, možda je Sokal bio u pravu kad je napisao:
But whose mathematics? The question is a fundamental one, for, as Aronowitz has observed, `neither logic nor mathematics escapes the contamination’ of the social.”
Alan Sokal: Transgressing the Boundaries: Towards a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity
Da. Ne biste vjerovali, ali naš najdraži troll je zapravo u pravu. Ovaj zaključak je utoliko predivan jer se bavi epistemologijom. Kako?
Pa, Sokal ovdje navodi da društvo i razvoj društva, kakav god on bio, utječe na znanstvene konvencije, teorije i pojmove. Gravitacija je pojam koji je “društveno konstruiran” jednako kao i označitelj koji nam pokazuje što je motokultivator, a što ne. Dakle, samo set riječi koje čine koncept.
Odavno je jasno da perceptivni mehanizmi nisu dostatni za promišljanje znanosti, ali i umjetnosti (izvrsno pojašnjeno u ovom radu filozofkinje Nadežde Čačinović) i društva. Teorije kao što je teorija struna u fizici ne podliježu našim perceptivnim mehanizmima, već se oslanjaju na framework konstruiran matematički preciznim izvodima. I utoliko se ne razlikuje od Fontane ili Brillo kutije. Pisoar u galeriji aktivira apstraktno razmišljanje jednako koliko i matematički modeli.
Imao sam tu sreću slušati kolegije na spomenutom FSB-u i, na jednim vježbama na kolegiju Matematika II, jedan od kolega pitao je “kad ću ja ovo koristiti”. Inženjer u nastajanju nije mogao razumjeti tu dozu apstrakcije i konstrukcije ortogonalne trajektorije iz funkcije s četiri varijable. Bacam pojmove, zaboravio sam ih već i ne planiram se podsjećati za ove potrebe.
Je li onda problem u učenju ili u znanju? Jadna asistentica nije znala odgovoriti bolje od bit će na kolokviju. Istu stvar sam čuo od profesora fizike u srednjoj školi kad sam pitao zašto nam je potrebna pretpostavka.
Znanost je kreativnost u istoj mjeri u kojoj je umjetnost kreativnost. To nije egzaktnost. Prozvati sociologiju ili znanost o književnosti ne-znanostima ili pseudoznanostima je idiotizam. One imaju svoju metodologiju i ističu kreativnost, stvaranje koncepata.
I sam sam bio jedan od tih logičkih pozitivista, ne znajući pri tome da tonem u nešto što me lišava bilo kakve humanističke vrijednosti. Tek kad se moj mozak opametio i shvatio da ne može čistom apstrakcijom doći do odgovora, apstrakcije su počele proizlaziti iz čiste kreativnosti.
Da, bio sam u svojoj glavi Rudolf Carnap, ali zapravo – idiot.
Problem (štit) metafore
Naravno, nije Sokal u potpunosti u krivu – nešto je trulo u državi društvenoj. Tu trulež prokazao je kroz knjigu Fashionable nonsense (ko-autor Jean Bricmont) i dao, za razliku od medijske hajke nakon objave rada, objašnjenje – kritizira parazitsko korištenje pojmova koje su konvencija u matematici i fizici kako bi se opskurne ideje još više potjeralo u maglu.
Dakle, bavio se mrtvim diskurzima, da parafraziram Foucaulta.
I to je dobra točka da se okrenem protiv humanistike i društvenih znanosti. Uvodimo novi problem – štit metafore.
Svojevremeno sam i sam mislio da bi bila dobra zajebancija poslati jednoj profesorici rad koji nema smisla. Kako nisam bio dobro upoznat s radom jednog filozofa, odlučio sam proletjeti kroz poglavlje knjige koju nisam mogao razumjeti i od toga napraviti poglavlje rada.
I on je izazvao pozitivne reakcije, iz nekog razloga. Ali ja sam imao spremnu obranu – to je metafora.
Mnogi kritičari knjige ističu da Deleuze ili Lacan koriste te izraze kao metaforu, ali se postavlja pitanje – kome? Ciljana publika nisu fizičari i matematičari, imaju pametnija posla, ciljana publika su ljudi u humanistici koji nešto moraju raditi s tim što ste napisali.
Foucault ima problema s pisanjem, ali ne s idejama. Svjestan je vlastitih ograničenja i zbog toga je izvrstan filozof i sociolog. Lacan je šarlatan, bez pogovora. To ne znači da psihoanaliza i teorije koje proizlaze iz nje možemo odbaciti. To samo znači da je jedan šarlatan uspio postati slavan na konto vlastite nerazumljivosti.
Da se razumijemo, metafora je kreativan čin, apsolutno može pronaći mjesto u eseju ili znanstvenoj publikaciji. Ali nas ne štiti od odgovornosti ako zamagljuje i ovako maglovitu šumu. Filozofi i znanstvenici moraju biti svjesni da ih ništa ne štiti od kritike jer kako drugačije napredovati?
Znanost je, po Kuhnu, rad u paradigmama koje se mijenjaju. I to je uspješna nadopuna Popperovoj teoriji koja je prokazala probleme empirijskog i logičko racionalnog. Zdrav razum nije znanost, nije čak ni problem znanosti, već pseudo-problem proizašao iz krivog razumijevanja razuma.
Umjetnost ili znanost?
Ponekad je za rad dobro da se ovo pita. Ponekad metafore doprinose više od radikalno definiranih činjenica. Ponekad je vlastito shvaćanje više od objektivnog.
Vjerujem čvrsto da postoje objektivne estetske i etičke prosudbe. Ali onda ih sam moram testirati. Preporučujem Etičke bilježnice Nataše Govedić kao dobar ulaz u etičku kritiku umjetnosti. Skrenuo sam s teme, ali Govedić u ovoj knjizi (iako ima par problematičnih teza) savršeno pleše između teze i antiteze. Baš zato postiže sintezu, svojom svjesnom dijalektikom.
Kad konstruiramo znanje ili imamo taj cilj, moramo biti svjesni da idemo protiv sebe. Bilo da se radi o umjetnosti u kojoj se borimo protiv auto-cenzure ili teze u znanosti za koju želimo da bude istinita, moramo probijati te granice.
Baš zato je diplomski rad s početka ovog teksta smiješan. Jer on ne pripada toj domeni. Možemo se smijati studentici koja je napisala rad na razini studenta prve godine strojarstva, ali i instituciji koja je to dopustila i pustila. Možda studentica nije imala lošu namjeru, ali manjak samokritike i pitanje je li to što radim zaista vrijedno je rezultiralo ovim.
Da ne bude da napadam samo nju, pretražite repozitorij i otvorite desetak radova. Sigurno ćete pronaći hrpu bisera. Ja sigurno jesam.
Likovanje na likom i djelom Alana Sokala zbog dokazivanja ničega, a kasnije elaboracije nečeg posve drugog (prvo je svakako etički dubiozno, a potonje posve opravdano) je apsurdno i spada u kategoriju ne-znanosti. Metodološki problematična znanost spada u domenu pseudo-znanosti.
Ja se ne pretvaram da sam znanstvenik, jer to nisam (nikako da pošaljem prvi rad na recenziju), ali volim si tepati da sam teoretičar. Mislim da sam to postao tek kad sam postao svjestan da sam (1) ograničen u mogućnostima, područjima interesa, (2) nedovoljno vješt u retorici i (3) logičkom rezoniranju.
Moj diplomski rad također je ispod standarda akademski kvalitetnog rada. Ali je bar bio pokušaj u kojem sam svoje teze pokušao pobiti umjesto da se svađam s mrtvim filozofima. Svaki dobar umjetnik i znanstvenik mora naučiti da kreativnost dolazi jedino iz pogreške.
A ona je inherentno ljudska. Možda je matematika bliža književnosti nego što li smo mislili. Zbog toga sam uvijek pobornik obrazovanja umjesto usmjeravanja. Jer kritičko mišljenje je agnostički pozicionirano između objektivne stvarnosti i subjektiviteta naše mašte, između logičke prosudbe i utjecaja vanjskih čimbenika. Škola je zato mjesto na kojem je nužno da Zločin i kazna bude u istoj mjeri bitna kao i zakoni termodinamike.
Sve je počelo jer je koncept stvoren tako što je promatranje spojeno s kreativnim djelovanjem rezultiralo teorijom koju možemo kritizirati.
Humanistika zbog toga mora pitati sebe – koje je to znanje koje proizvodimo? S druge strane, znanost se mora pitati – kako biti kreativniji nego što li smo bili do sada?
Ako se to ne pitamo, bavimo se pseudo-problemima koji su rezultati ne našeg neznanja, nego same srži razumijevanja konstrukcije problema – nedostatka kreativnosti.
Što sam naučio čitajući ovo?
Ništa. Apsolutno ništa.
Odgovori