Sloboda je filozofski problem koji je na raskrižju (disjunkciji) osobne slobode, privatnosti, slobode informacija i znanja, dostupnosti i ostalih kvalitativnih i kvantitativnih elemenata slobode.
Riječ free as in freedom, not free as in free beer s engleskog jezika prevodi se kao slobodno. I baš ta riječ pojavljuje se u kratici FOSS – slobodan softver otvorenog koda.
Nije neka tajna da sam pobornik slobode govora, slobode izražavanja, ali prije svega – socijalističkog principa pristupa znanju. Svako znanje je javno dobro, a javna dobra moraju biti dostupna svima. Međutim, kao i sve u zapadnom svijetu, znanje je postalo proizvod koji ne cijeni svoje radnike. Znanstvenici za bolesno male plaće izdaju svakodnevno nebrojivo puno članaka, knjiga, umjetničkih radova i sl. Publikacije i repozitoriji (kao što je JSTOR) nerijetko na sav taj rad, koji nije dovoljno plaćen niti cijenjen, stavljaju etiketu, prodajući se sve više kao SaaS (softver kao servis) platforme. Netflix za znanje, a vjerujem da nismo daleko od toga.
Međutim, dok se te platforme vode etikom kapitala, odnosno da njihovo održavanje košta pa znanje (koje nije njihovo) mogu naplatiti (iako ne i isplatiti). U igru dolazi pojam shadow library. Najpoznatiji je vjerojatno Sci-Hub. Ima ih, naravno, još, kao što je Anna’s Archive ili već neko vrijeme offline repozitorij Libgen.
Da, ovdje govorimo o piratstvu. Je li ono etično? I ako nije, po kojoj osnovi?
Otvoreno i nemoralno
Postoji cijeli pokret (open access) koji se bori da znanje u svim oblicima bude dostupno svima. Internet je to omogućio znanstvenicima svih disciplina. Vjerujem da discipline koje se temelje na disjunkciji – kognitivne znanosti, STS i sl. – ne bi bile dovoljno raširene i aktualne da ne postoji mogućnost razmjene informacija.
Aaron Swartz, jedan od kreatora RSS protokola, reddita i creative commons licence, mladi prodigy, napisao je, prije svoje rane smrti, Guerilla Open Access Manifesto:
Information is power. But like all power, there are those who want to keep it for themselves. The world’s entire scientific and cultural heritage, published over centuries in books and journals, is increasingly being digitized and locked up by a handful of private corporations. Want to read the papers featuring the most famous results of the sciences? You’ll need to send enormous amounts to publishers like Reed Elsevier.
There are those struggling to change this. The Open Access Movement has fought valiantly to ensure that scientists do not sign their copyrights away but instead ensure their work is published on the Internet, under terms that allow anyone to access it. But even under the best scenarios, their work will only apply to things published in the future. Everything up until now will have been lost.
That is too high a price to pay. Forcing academics to pay money to read the work of their colleagues? Scanning entire libraries but only allowing the folks at Google to read them? Providing scientific articles to those at elite universities in the First World, but not to children in the Global South? It’s outrageous and unacceptable.
Aaron Swartz: Guerilla Open Access Manifesto
Swartz je postao predmet rasprave nakon “krađe” gotovo čitavog repozitorija JSTOR-a kroz MIT intranet. Swartz je tvrdio jednostavno da nitko nije bio tu kad su neki od tih članaka pisani, ne poznajemo nikoga tko ih je pisao – neki od njih nastali su prije ne samo pojave interneta, već i akademskog sustava kakvog imamo danas.
2011. godine nastao je Sci-Hub koji ideju slobode Aarona Swartza i dalje drži živom, zajedno sa svim ostalim shadow library projektima koje poznajemo i koristimo.
Kapital ga je pretvorio u nemoralnu figuru. Ne-demokratski, suštinski iskvaren sustav je odlučio u ime novca tko ima pravo na znanje.
Međutim, zahvaljujući piratstvu, zahvaljujući figurama kao što je Swartz, Torvalds, projektima kao što je GNU ili Monoskop, ono što nam ne mogu oduzeti je sloboda.
Slobodan softver i otvoreni formati
Open office XML, poznatiji kao docx/xlsx/pptx, je format koji je Microsoft razvio u svrhu zamjene do tad zatvorenog i nedokumentiranog formata koji su koristili (.doc/xls,ppt). Do tad je već u igri postojao drugi otvoreni format – The Document Foundation razvio je i koncizno, ali dovoljno precizno, raspisao Open document format ili ODF. Format koji je zaista slobodan, koji može implementirati bilo koji pojedinac i čije kotačiće poznajemo do posljednjeg detalja.
Međutim, lobiranje kapitala koji jedna jako altruistična tvrtka, kao što je Microsoft, drži u rukama, pokazalo je koliko je društvo voljno zatvoriti oči novčanicama. Njihovi dužnosnici izlobirali su OOXML kao format koji je “otvoren” i “dostupan”.
Svi vi koji koristite Office 365 poznajete ovaj format. Ali, poznaju li ga drugi? Dokumentacija za format je namjerno napisana komplicirano, u nepotrebne detalje, bez kvalitetnih pojašnjenja. Implementacija? Moguća. Greške u izvođenju? Sigurno.
OOXML je dokaz da društvo nije spremno prihvatiti da znanje pripada svima. Pod krinkom open formata, postao je standard koji je ljaga na svim granama obrazovanja i javnog djelovanja.
Pokušaji da se isti zamijeni postaju još jedan papir u arhivi kad kapital proradi. Zaista, fascinantno je koliko mislimo da smo slobodni kad nam sveučilište pokloni Office 365, ne znajući da time stavljamo lisice ne samo na vlastite ruke, već i na vlastiti jezik.
OOXML je zatvor s prividom izlaza.
Rješenje postoji. ODF može bez problema parirati OOXML formatu. Ne samo on, već i jednostavniji formati kao što je markdown, plain text format koji koristi oznake kao što je # kako bi sugerirao formatiranje (konkretno, radi se o H1 (heading one) tipu naslova).
Markdown se može pisati u bilo kojem text editoru – nano na *nix sustavima, TextEdit na macu ili na specijaliziranim softverima kao što je Zettlr (namijenjen za akademske potrebe).
Kad softver propadne, format ostaje. Ako je standardiziran, njegov životni vijek je beskonačan. Ako nestaje, kao stari MS Office formati, onda i sve što je pisano u njemu nestaje.
A znanje ne smije nestati.
Slobodan softver
Licenca za Windows košta. Office alati postali su SaaS i kao takvi ne pripadaju korisniku. Ništa više ne pripada korisnicima – sve je u nekoj vrsti trajnog ili privremenog najma.
Taj najam će, kad-tad, prestati postojati, a korisnici, koji nisu vlasnici proizvoda, će ostati bez svega ili barem jako ograničeni.
I tu postoji rješenje. Slobodan softver je onaj čiji je kod otvoren, sloboda korištenja zagarantirana, kao i sloboda uređivanja i kreiranja iteracija navedenog proizvoda. Taj proizvod po svojoj prirodi je doprinos svih radnika, korisnika i promatrača društvu i vlasništvo je svih nas.
LibreOffice je fantastična alternativa Office 365 paketu. Licencirana je pod GNU GPL (tzv. copyleft) licencom koja garantira da sve varijacije ostanu otvorenog koda, a time štiti sam softver kao dobro koje pripada svima. LO koristi ODF kao temeljni format, makar je sposoban čitati i OOXML dokumente te spremati ih u iste formate. LO razvija The Document Foundataion, a sam set alata dostupan je za MacOS, Windows i Linux potpuno besplatno.
Nano, Emacs ili Vim dostupni su za plain text uređivanje za *nix sustave.
Adobe, koji sve više gura svoje vlasničke formate (kao što je PSD), ima konkurenciju u domeni slobodnog softvera – GIMP, Inkscape i mnogi drugi su tu kako bi zamijenili određene komponente ovog giganta koji, pod prizmom “standarda”, jede industriju i radnike.
Mogao bih do sutra nabrajati sve što nam je slobodan softver dao. U ruci sigurno držite uređaj koji ispod haube vrti Linux kernel. VLC se nalazi na gotovo svakom uređaju, a mnogobrojni alati, biblioteke, licence i sl. koje ne vidimo, ali su tu, napisane su za sve nas. Otvorite bilo koji package manager, npr. RubyGems, i pronaći ćete alate koje koriste mnogi drugi developeri kako bi stvorili konačan proizvod. I, nerijetko, sustav za praćenje izmjena koji je Torvalds doveo gotovo do savršenstva – git – i sam je otvoren i slobodan.
Ta sloboda razmjene znanja koju open source zajednica pruža omogućuje naš razvoj kao društva – humanisti mogu koristiti mnogobrojne alate i tako sačuvati svoje znanje, znanstvenici sa svih krajeva svijeta mogu provoditi istraživanja koristeći alate koje je netko napisao u svoje slobodno vrijeme, a svi oni mogu doprinijeti novim idejama, funkcionalnostima ili jednostavno – korištenjem softvera.
Prokletstvo ekosustava
It just works.
Rečenica koju sam i sam rekao kad sam prelazio na Apple ekosustav. I, iako ima svojih day-to-day benefita, postoje stvari koje ekosustavi jednostavno rade protiv nas. Primjerice, dokidanje 32-bitnih biblioteka rezultiralo je hrpom softvera koji se oslanjao na iste. Ako postoji sadržaj kreiran tim softverom, nemate sreće, i taj sadržaj je nestao.
I dok korporacije govore da je sve u službi napretka, to nije istina. Ukidanje “zastarjelog” ne znači da je to “zastarjelo” beskorisno. Isto bi bilo kad bi, primjerice, ukinuli učenje latiničnog pisma te uveli samo binarni sustav. U konačnici bi se latinični sustav u potpunosti izgubio.
Ekosustavi stvaraju pojavu tzv. walled gardena, odnosno zatvaraju korisnika u sustav iz kojeg je teško izaći. Google daje svoj cloud storage, office alate i sl. Isto čini Apple, s time da njihov softver dolazi kao sekundaran hardveru.
Ali rezultat je isti – korisnik je zatvoren, svako nestajanje je u službi “napretka”. A sve ne staje. Ili ne?
Digitalne arhive
Internet je predivan prostor. Prostor djelovanja, aktivizma, prostor koji spašava mnoge stvari. Videoigre, kao vrlo ranjiv medij, očuvane su baš zahvaljujući zajednici koja se stvorila, koja je mogla razmjenjivati znanje i očuvati primjerke koji bi inače nestali u povijesti – bili bi dio izgubljene umjetnosti.
U mnogočemu, digitalne arhive, često nazivane piratskim, su dio naših prava, naše slobode, naše civilizacije. Bez njih, mnoge knjige, eseji, video zapisi, audio snimke i sl. ne bi pronašli svoje mjesto u predavaonicama, razredima, na konferencijama itd.
Jedina osnova da se ova forma piratstva proglasi ne-etičnim je autorsko pravo (copyright), ali kad se govori o znanju, onda možemo otvoreno reći da je autorstvo u ovom slučaju prostituirano u ime kapitala, za kapital.
Znanje nije autorovo jer je izgrađeno na znanju koje je došlo prije njega. Znanje pripada svima nama. Copyright je jeftina izlika kapitalizma da komodificira znanje. Vidimo to i u popularnoj kulturi, primjerice u seriji Teorija velikog praska u kojoj se određene škole ističu kao bitne naspram nebitnih, STEM područje ismijava humanistiku i društvene znanosti, a sve se mjeri po slavi predavača ili mogućnosti kapitala društva koje isto uzdiže na izmišljeni pijedestal.
Krađa znanja ne postoji, to je paradoks. Ne možeš ukrasti ono što ti pripada.
Dosta mi je politike u…
Svaki akt u društvu je politički akt. Praviti se da postojiš bez politike je kao praviti se da ne moraš disati. Oboje ubija, biološki ili društveno.
Slobodan softver je politički akt. I kao takav je pravo na slobodu.
Završna misao
Aaron Swartz je, po zakonu, postupio nemoralno i ilegalno. Osuđen je na show trialu američkog zakonodavstva, kakti demokracije i slobode. Slobode koju nije platio. Bio je pokazni materijal moći prividne slobode, govoreći građanima da kapital koji generiraju nije njihov, da znanje nije njihovo i da ga mogu platiti životom.
Aaron Swartz počinio je samoubojstvo 11.1.2013. godine.
Imao je 26 godina.
Odgovori