Oliver Tate je jedan od najboljih filmskih junaka. Oliver je svjestan da je život film i stoji na tankoj vrpci projektora.
Oliver, kao i ja, voli u samoći gledati u prazno zamišljajući da je kamera negdje u blizini, tiha, brža od oka i manje precizna.
Submarine je moj cozy film. Film koji gledam kad konfliktni osjećaji prevagnu i treba mi odgovor. Kao i Oliver, ne pronalazim ga u odrastanju. Oliver misli da mu je cijeli svijet pod nogama, da je sadržaj polaroida sve što oko i um mogu stvoriti.
Oliver je zaljubljen, ali to ne može shvatiti.
Pokušavam pisati već dulje vrijeme. U hostelu u Kopenhagenu napisao sam preko 10,000 riječi. Izbrisao sam ih sve.
Nikada zaljubljen nisam uspio ništa stvoriti. Samo mi se svijet neminovno znao raspadati.
Fotografija koju sam uslikao je onaj pogled koji služi promišljanju, makar mi je u tom trenutku u glavi bila samo slabašna glazba.
Otišao sam u Mojo i sjedio slušajući sebi nepoznate bluz skladbe u maestralnoj izvedbi. Promatrao sam ljude čije statične poze nisu mijenjale prostor sve do kraja numere. Ispijao sam pivo u kaputu i kriomice pušio cigarete.
Počeo sam pisati ovaj esej o svom najdražem filmu. I onda shvatim da nemam što reći.
Podsjetim se da ne trebam. Samo trebam osjećati.
Od napisanog je ostalo samo dio rada mog novog junaka:
Najdraže šibice: Sa slikom Druga Tita.
Pod nogama im lampa titra.
Svijet čine pločice proizvedene u dinastiji radnika.
Nebo je sačinjeno od Anđela.
Smeđih očiju.
Kovrčavih kosa.
Najdraže šibice gore u nebesima. Vatra je tek podsjetnik da imamo proizvodnju pločica.
Što znači? Ne znam. Samo znam koje su mu najdraže šibice. U tom svijetu, to mu trenutno znači sve.
Zatvorio sam laptop i dokument koji ima samo naslove, par paragrafa i moje ime.
Vrijeme je da zarijem u ono što ostaje.
Odgovori