Nisam vam ovo nikad ispričala. Svih godina dok sam išla u osnovnu, mama je govorila neka se kući ne vraćam kroz park pokraj gimnazije, mego neka idem okolo. I još bi ovako prstom zaprijetila.
Manijak u Trojica za Kartal, Miljenko Jergović
U moje vrijeme, glazba je bila tabu. Prije glazbe uvijek je bila geopolitika, pogotovo one glazbe koja je bila sluga geopolitike. I tako se, Bogu iza nogu, maleni ja našao usamljen. Usamljenost uvijek generira neku vrstu gnjeva, prema sebi ili okolini. Mogu reći da su me zahvatile obje.
Moj prvi dodir s glazbom nije bio tipičan. Van Halen, CCR, Beatlesi – klasici popularne glazbe na zapadu – ali i Štulić, Film, Električni Orgazam, Vlatko Stefanovski – sve to oblikovalo je moje odrastanje. Ali, bunt je bunt, i mora početi u pubertetu.
Tako sam, u doba interneta, otkrio prve albume koji su me ugodno šokirali. Prvi je bio The Suburbs iz 2010. godine grupe Arcade Fire. Nakon toga uslijedio je Favourite worst nightmare i lagano idealiziranje svih faza Davida Bowiea (vjerojatno zbog filma i knjige Mi djeca s kolodvora Zoo).
A onda sam otkrio pravo malo čudo – Moonlee Records.
Izdavač bezvremenskih anti-hitova
Izdavač koji na DIY principu radi s glazbom kakvu na zapadu smatraju alternativnom, a koja ipak priskrbljuje kakav-takav život, ovdje je stvarno alternativa.
U parku kod gimnazije često bi iz bunta odzvanjao turbo-folk ili neka, riječu naglašeno, hrvatska glazba. Debate su se vodile o kulturnom purizmu (iako su ih profesori u srednjoj i osnovnoj često kriomice podvele u temu o nacionalnosti i ponosu), a djeca su, kad je takva atmosfera, često slušala šund.
Da se razumijemo, nije sva popularna glazba izrijekom šund. Nemamo šund komisiju iz SFRJ da nam to kaže. Primjer odličnih pop-glazbenih izričaja su, osim spomenutih, Lorde, Billie Eilish i slični izvođači. Ne vidim razloga da se kulturnim šovinizmom umanji pop kultura niti popularna glazba.
Ipak, alternativa predstavlja neke nove eksperimente. Sonic Youth i Patti Smith, meni neki od najdražih, pokazali su što glazba može biti – bilo da se radi o raštimanim gitarama koje su postale novi instrument ili zanimljivim kompozicijama, uvijek postoji prostor za alternativu.
U našoj regiji, alternativa znači ne živjeti od glazbe ili jedva preživljavati. A ti koji su jedva preživljavali, pomogli su meni da preživim odrastanje. Evo samo neki od njih.
Vlasta Popić: Za očnjake
Ovaj album koji nostalgiju spaja s glasnim zvukovima i punk tempom imao je ono nešto što me zaintrigiralo. Njihov blend pjesmica – kao što je Ema – do očitih inspiracija zvukom New York scene u pjesmi Vampiri imali su već na prvom albumu dašak nečeg novog na dosadnoj hrvatskoj pop sceni.
Vlasta je nakon ovog izbacila još jedan album, tada već noseći epitet (nezasluženo, jer oni to nisu) hrvatskog Repetitora. Nakon drugog albuma, Vlasta je utihnula i rodio se novi bend.
Seine: 22
Seine je jedan od nastavaka Vlaste koji je u svoj zvuk ubacio žestoku distorziju i teški pesimizam. Stihovi Tamo gore nije nebo nego ništa. Ništavilo koje ljudima smeta Pa su ga nazvali nebom. i više nego savršeno opisuju jednu zemlju u recesiji, mladost bez perspektive i podsjetnik da ipak postoji kreativnosti i u najgorim uvjetima.
Bend i danas svira, a nedavno su promijenili izdavačku kuću i potpisali za Dallas.
Bernays Propaganda: Politika
Makedonska mašinerija Bernays Propaganda ovim albumom odmaknula se od post-punk staze i skrenula u neku svoju viziju elektro-punka. Zvuk nije agresivan, ali je reminiscencija elektroničke glazbe sa zapada, upakirane u makedonsku svakodnevicu koja pleše uz ritam-mašinu. Politika je savršen traktat o besmislu života u kojem čak i ljubav postaje dio političke mašinerije.
Bernays Propaganda danas izdaje za drugu nezavisnu kuću – Geenger Records.
Repetitor: Sve što vidim je prvi put i Gde ćeš
Debitantski album grupe koja zvuči kao vanbračno dijete Sonic Youtha i meni jako drage Ekatarine Velike. Stihovi ispunjeni žestokom distorzijom i porukama kao što je Doručak me smiruje, zato ga i preskačem odmah su rezonirali sa mnom, više nego li pjesmice o automobilima ili psihodelicima. Njihov prvi album, loše produkcije i dobrih pjesama, bio je moj ulaz u njihov svijet.
Ipak, Repetitor ne staje s tim. Njihov treći album Gde ćeš bio je pun pogodak. Od melankolično-psihodelične Crvene preko zvuka zujanja i glasnog basa u naslovnoj pjesmi pa do sablasnih Suženih snova, album je imao 8 pjesama i sve se savršeno uklapaju u bend koji puni klubove diljem Europe, daleko od radio postaja.
Do sada su izdali četiri albuma te su se vratili svirkama nakon dulje stanke.
Žen: Sunčani ljudi
Lezbe koje sviraju dobru glazbu, kako se same opisuju, su dream pop miks koji u sebi ima elemente psihodelije (kao Cigarettes after sex) i punk rifova. Prva pjesma s albuma – Pusti me da hodam – jasno govori o bendu kao politički izoštrenoj sili koja se ne boji upotrijebiti sve ljepote jezika i stilskih figura. Žen je zasigurno jedan od najvrijednijih projekata domaće glazbene scene koja je davno prešla okvire lokalnog i postala europski fenomen.
Grupa i dalje nastupa, a homofobnim idiotima nedavno je dala srednji prst u mom rodnom Slavonskom Brodu, zbog čega sam im silno zahvalan i jedva ih čekam vidjeti na koncertu uživo.
Nikad kraja
Sve ove izvođače i njihovu glazbu možete pronaći na Bandcamp stranicama izdavačke kuće Moonlee Records. Ima ih još, a izdvojio bih nove izvođače: Gazorpazorp iz Srbije i Lelee iz Slovenije. Bacite uho, nećete se razočarati.
Glazbena scena nema kraja, a da alternativa diše, brinu se baš oni, iz sjene, koji izdaju odlične albume i traže svoje mjesto u najtamnijim klubovima diljem Europe.
Glazba je glazba, a naši jezici se čuju i preko granica. Drago mi je da sviraju, da su tu i nadam se da će ih biti još.
Oni koji nisu spomenuti, IDEM, Porto Morto, Jeboton, Svemirko, isto tako su vrijedni slušanja i svakako su već etablirani na sceni, ali nisu bili dio mog odrastanja pa su tu spomenuti tek usputno, što ne umanjuje činjenicu da ih trebate poslušati.
Uživajte u slušanju. 🎵
Odgovori