Kanon književnosti nerijetko je percipiran kao mjesto vječnog počivanja duha autora, riječi i djela. Kao da se radi o živom groblju, onome koje je naš suputnik u svim vremenima.
Istina je da je kanon samo pojava kojom se muška populacija samoj sebi divila, a tek pokoja žena bi tamo ušla pod epitetom posebne spisateljice, slikarice ili jednostavno – kreativne osobe. I baš taj epitet – ženski – je problematičan jer zaboravljamo da je kanon kreiran na zapadu, da su filozofi i teoretičari mahom muškarci svog vremena i da je prosvjetiteljstvo tek u nijansi sive pozitivno, skrivajući ispod svega natruhe truljenja društva koje osjetimo i dan danas.
Tako smo u kanon stavili spisateljice i spisatelje ne dajući pravo na zaborav, ali ih i lektirirajući otklonili od svih vrijednosti njihova pisma. Kanon nije paradoks. Kanon je politički frankestein u koji se kunemo.
Kanonizacija i presveto pismo
Kanon u književnosti je problematičan jer ne postoji kao unificirana pojava. Često se govori o zapadnom kanonu, a tek onda o nacionalnom. Kao da Goethe nije nacionalno blago već svjetska baština, ali zato već Georg Büchner jest manje ili više samo to.
Književnost pati od kanonizacije jednako koliko i katolici u Hrvatskoj za proglašenjem Stepinca svetim. Mnogi, kao što je, inače dobar autor, Harold Bloom, tvrde da je nešto bezvrijedno ako nije u kanonu. A da bi bilo u kanonu, mora biti mrtvo, valjda. Tako barem kaže Murakamijev lik koji čita samo pisce koji već neko vrijeme postoje samo kao prašina.
Pismo, ili pisana riječ, postala je suvišna jer je kanon postao prenatrpan. Sada se na silu gura sve moguće suvremeno, modernističko, postmoderno da se svaki normalan teoretičar književnosti može samo odreći tog glupog termina.
Ali ne možemo bez njega. Hrvatska književnost je dio nacionalnog identiteta. Nije nestala niti za vrijeme Austrijskog carstva, niti u Jugoslavijama, a bome niti danas. Okej, možda danas ipak jest.
Kako smo stvorili zaborav?
21.9.1998. u Slavonskom Brodu, oko 10 sati navečer, prodisala je jedna beba. Ta beba sam bio ja. Točno 60 godina ranije, tad već daleko od svog doma nedaleko od bolnice u kojoj sam rođen, 1938. godine u Zagrebačkoj bolnici život si oduzima Ivana Brlić-Mažuranić.
Grad Slavonski Brod, koji nema profesionalni gradski kazališni ansambl, nema kulturni program osim na marginama i ima politiku sveopće pustoši i zapadnjačkih pizdarija poput adventa koje sad svaka općina mora imati, tek tu i tamo odaje počast ženi koja je imala hrabrosti prva sjesti na bicikl. Koja je imala hrabrosti biti spisateljica i tek onda majka i žena.
U gradu Slavonskom Brodu nitko ne čita Ivanine priče. One su priče iz davnina. Baš kao što je ona stanovnik iz davnina. U programu dječje manifestacije koja nosi ime naše junakinje, jedino što su brođani pronašli je – homofobija. I to prema sastavu Žen. Djevojkama koje, kao i Ivana, se boreći s valovima probijaju kroz zid idiotizma našeg društva onako kako najbolje znaju – vlastitom kreativnošću.
I tako smo umjesto uspomene na Ivanu, dobili spomenik mržnji koju iskazujemo u njeno ime.
Pusti me da hodam
Zamislimo djevojčicu koja sluša seoske starce pred trgovinom, sjedeći na kutiji s natpisom Ožujsko. Zamislimo njen strah u tom selu kad se zaljubi u drugu djevojku. Ona mora pobjeći, ali ne može. Mama ima previše posla, tata radi treću smjenu, brat je muškarac koji se igra i lagano drogira s prijateljima.
Ona je sama. Sve što ima je glazba. I knjige, i slike, i misli. I sanja bolji svijet. Za razliku od brata koji je urokan od Rivotrila, njen san je živ, predivan. Njena stvarnost je surova.
Ivana je živjela u vremenu kad žena nije smjela kročiti na sveučilište. Kad je njen zadatak bio biološki, ne intelektualni.
Ivana se borila s depresijom godinama. Svaka njena priča je pobjeda. Ona je svoj život sama zaključila, ali to ju ne čini poraženom. Samo izdanom.
I tako, 21.9.1998., Hrvatska je cjelovita, samostalna i konačno može njegovati svoju kulturu. U toj kulturi je djevojčici zabranjeno voziti bicikl, jer je bratov. Zabranjeno je pogledati drugu, isto tako uplašenu djevojčicu i nasmiješiti joj se. Zabranjeno joj je igrati nogomet ili skratiti kosu.
I kad ode, neće se vratiti.
Ne samo zbog sebe. Nego i zbog svojih bližnjih, možda svoje buduće djece.
Jedino što može je otići, ali u slavoniju nije dobro došla. Pustili su je da hoda samo u jednom smjeru – jer tu ne pripada.
Je li Potjeh pronašao istinu?
Djevojke iz grupe Žen su i aktivistice – to čine glazbom kao što je Jean Anouilh to činio prepričavanjem Antigone.
Kod svakog mojeg literarnog posla ima jedna za sada posve neukloniva pogreška: ja uviek pišem a da mi za vratom sjedi zla savjest: ovo nije tvoja dužnost, Frau Kemeter!
Ivana Brlić-Mažuranić, pismo s datumom 31. svibnja 1912.
Tužno je što je ovo breme i 60 godina nakon njene smrti i dalje tu. Prati tu malenu djevojčicu u slavonskom selu poput đavla s kojim je prisilno sklopila ugovor – tu si rođena, a umri tamo daleko.
Ivana je umrla daleko od očiju javnosti, a Žen nastupa daleko od naših radio postaja, diljem Europe i samo su u ovoj napose primitivnoj (sinonim za to je velikodušnoj ili gostoljubivoj) Slavoniji dočekane mržnjom.
Ivana je možda bila sretna kad su joj dopustili da sjedne na bicikl. Krivnju nije dobila genetikom, nego tim društvom opterećenim prosvjetiteljskim vrijednostima toliko da u magli koju parobrod stvara ne vide da i dalje tlače one koji misle drugačije.
Možda se zato gubila u pričama. Kao i mi u valovima psihodelične glazbe. Možda pišemo, možda stvaramo, ali postojimo. Nisam djevojčica kojoj je jedino dopušteno da hoda od svog doma. Ali se ni ja tamo ne osjećam doma. Tako je i Ivana umrla daleko, na zapadu, a grad ju je kanonizirao i sad joj se moli po potrebi, ali su zaboravili njene borbe i sve pobjede za koje je zaslužna.
Kanonsko uvrštavanje njenih priča bez konteksta je idiotski čin na razini filozofa koji smatra da postoji objektivna istina ili inherentna priroda čovjeka. To zatvaranje očiju na bolest kulture koja se zove kanon, gdje je ona žena koja se uspoređuje s Dancem, je prikladna samo politici, ne i našoj kulturi.
Raznolikost u njenim pričama je sušta suprotnost odvratnoj stvarnosti ruralne Hrvatske. Hrvatske koja nije slobodna. To nije zemlja dobrih domaćina – to je zemlja straha.
U ratu ste umirali da možete reći da je Ivana Hrvatica. Što još možete reći o njoj?
Odgovori