U filozofiji problem definicije je očito ontologija samog iskaza filozofije. Bespredmetne lamentacije o vlastitim mislima koje su usmjerene ka nekom predmetu ili – sebi. Naravno, objašnjenja jesu ta da mi kao vrsta imamo tu kognitivnu sposobnost apstraktnog razmišljanja koja se razvija u adolescenciji i koja nam omogućava širi spektar emotivnih i intelektualnih angažmana – bilo to ljubav, promišljanje o pročitanom, prepoznavanje oblika i ideja kao nečeg odvojenog od realnosti.
Iz istog razloga se u obrazovanju pojavljuju predmeti kao što je matematika i logika jer pretpostavljamo da se te sposobnosti mogu ne samo razviti, već i izbrusiti.
I tu filozofija (i, kao njen integralni dio, logika) dobivaju svoju svrhovitost. Naravno, ovdje ne govorim o filozofiji u svakodnevnom smislu riječi, odnosno, o pretumbacijama pret trgovinom o političkim zbivanjima u Iraku. Govorim o mišljenju o vlastitom mišljenju. Jedno takvo mišljenje je i ono o jednom predmetu koji me osobno muči – lijepo.
Znanost o osjetilnoj spoznaji
Estetika dolazi od riječi αἴσθησῐς (lat. aísthēsĭs) što znači perceptivna spoznaja, osjetilni podražaj. S druge strane, tu je aisthetikos koji znači ono što percipiramo ili objekti koji izazivaju podražaj. Baumgartner je prvi, relativno kasno, uveo estetiku kao filozofijski problem vrijedan vlastite discipline, a njegovom razvoju najviše su pridonijeli Kant, Hegel, Schelling, ali i mnogi suvremeni filozofi i znanstvenici, Gaut, Carroll, Focht, Čačinović, Grlić i sl.
Pojam u tradiciji se bavi lijepim, odnosno prirodom lijepog, lijepe spoznaje, prirodno lijepog, umjetno lijepog i svim odnosima prema lijepome. Kant ljepotu izuzima iz logičkog suda i postavlja u vlastiti, estetski sud. Time se stvara jedna maksima Lijepog kao gotovo nad-racionalne pojave, bez svrhovitosti koja jest svrha samoj sebi i zbog toga izaziva perceptivni mehanizam.
Adorno primjećuje da u suvremenoj eri ništa više nije samo-objašnjivo. Niti je Lijepo više centralni pojam spoznaje (jer umjetnost je pokazala da ne mora nužno biti lijepa) niti je aficiranje perceptivnih aparata potrebno da bi (likovna) umjetnost preživjela test Umjetničkog djela. Lijepo više nije jedno od Platonova tri dobra (Istinito, Dobro, Lijepo) već je samo po sebi postalo ugroženo. Slika, hrvatska riječ koja označava reprezentaciju i ima mogućnosti iluzije spoznaje realiteta (dubina, oštrina, prepoznatljivost predmeta), je postala problematična jer svijet je postao prepun slika. Likovnost više nije vezana uz lik, kao što se dugo govorilo kad bi se analizirala njena svrhovitost. Savršenstvo proporcija mijenja stil, a stil postaje nova spoznaja Lijepog. Kome ona pripada?
Po ovome, ispada da umjetniku samom pripada pojam Lijepog, da prosudba ne dolazi od promatranja, čitanja ili slušanja iskaza, gledanja lika ili slike ili nečeg trećeg. Neki filozofi, kao što je Danto (u čemu nije usamljen) govore o institucionalnoj teoriji – nismo dovoljno opremljeni vlastitim spoznajnim sposobnostima i estetskim sudovima pa u vremenu, kako to Benjamin tvrdi, masovne tehničke reprodukcije trebamo instituciju koja uvjetuje umjetnost.
Što je s umjetnošću koja nema autora? Generativna umjetnost pokrenula je tu raspravu, a opet se aktualizirala pojavom LLM-ova koji mogu generirati naoko originalne umjetničke ideje (ne mogu). Misaoni eksperiment koji možemo povezati sa Scrutonovim argumentom kontrole je taj da bilo što možemo ostaviti u šumi pa će priroda “likovno” oblikovati taj predmet – kišom, biljkama, životinjama koje naiđu. Je li autor toga Priroda ili onaj tko je postavio djelo? Scrutonov esej bavi se fotografijom, ali ovaj protuargument njegovoj tezi jest da kontrolu može izgubiti gotovo svaki oblik umjetnosti. I to se, da ne navodim primjere, pokazalo točnim.
Možemo li danas govoriti onda o znanosti o osjetilnoj spoznaji kad ne možemo definirati što Brillo kutija, a što Brillo kutija?
Prema novoj znanosti
Estetika je u krizi. To zna svaka baba na placu. Ne moramo biti filozofi da shvatimo da je estetika djelovanjem kapitalističkog društva postala komformističko-utopistička iluzija. Iskorištena do te mjere da može prodati deterdžent ili dovesti diktatora na vlast. Smiješno je kad kritičari Tita ne vide Tuđmanove aluzije na Maršala (Titovu estetsku pojavu), praveći se da tu nema estetike, samo krv i leševi.
Postoji li više Estetika onda? Ona koja je samo osjetila i ona koja je zapravo nova znanost o umjetnosti? Ako da, što je predmet? Moda je oduzela lijepo i postavila ga u sferu proizvoda pa umjetnost možda zbog toga ne mora biti lijepa.
A što je s umjetničkim djelima koja nemaju lik – poetskim slikama. Gramatičko-sintaktička pojava je lijepa jer…?
Znanost o umjetnosti može se i dalje pozivati na estetiku, ali predmet, percepcija (pogotovo ona koju zagovaraju, a među njima sam i ja, kognitivisti) je postala više problem time što percepcija nije dovoljna. Pojavom videoigara motorička i senzorna aficiranost su postali dio estetskog iskustva.
Ali čemu to sve? Čemu umjetnost uopće u svijetu koji je, očito, nesvjesno shvatio estetski sud i zna ga iskoristiti bez da ga može definirati?
Naravno, možemo govoriti o lijepome, umu i duhu, umjetnosti i onome što ona nije jer danas imamo i bolje razumijevanje drugih aspekata – emocija koje izaziva, novih spoznaja i ideja o funkciji umjetnosti spram etike (više. Etička kritika umjetnosti), ali i politike (što prvenstveno zanima autore kao što su Adorno i Horkheimer) i svakodnevice.
Ali čemu umjetnost po sebi?
Ogledalo koje ne želimo
Umjetnost je od svojih početaka pod napadom onih koji smatraju da ona (kao kod Platona) kvari um svojim djelovanjem. Umjetnost stvara znanje ili klastere znanja, koristi moć apstrakcije i razumijevanja – postavlja pitanja.
Katarza više nije pročišćenje nakon tragedije, već tragedija sama ili tragedija koja je neizrečena u umjetničkom djelu. Aristotel je još u antičko doba opazio da umjetnost (pjesništvo) ima više od puke zabavne funkcije, da ima vrijednost za tu civilizaciju koje je on dio.
Umjetnost je ogledalo onih koji žele vidjeti svoj blijedi odraz. Artaud je kazalište nazvao dvojnikom života i nije bio u krivu. Odredio je da smrtnost kazališne predstave bude početna ontološka pretpostavka te umjetnosti.
Tu nema pisaca, dramatičara, samo kazališnih djelatnika. Po njemu jezik nije dovoljno djelatan – već to što postoji mora nestati. Sarah Kane je također izgovorila da kazalište nema uspomene i da se mora urezati u um promatrača.
Paradoksi nas podsjećaju da pjesništvo razumijemo na apstraktnoj razini bez da razmišljamo samo o značenju.
Idiotski sustav obrazovanja koji djela svodi na značenja je ono što je korumpiralo ljude – zbog čega Hrvatska postoji kao zemlja na rubu kulture, ufajući si da je dio civilizacije a izostavlja baš ono što je Aristotel tražio.
Izostaje katarza.
Nakon katarze
Kad napustite kazališnu dvoranu, imate svijet, opet aficiran perceptivni mehanizam. Filmska vrpca dotiče kraj, kazetofon ne svira vašu omiljenu pjesmu.
Kamo sad?
To je pitanje koje je postavljeno. Što sa spoznajom kojoj ne znamo uzrok i znamo da ne dolazi iz zbilje, ali pripada samo nama?
Humanistika je nužna za čovjeka. Proučavanje umjetnosti je uvjet postojanja. Da umjetnosti nema, rekla mi je jedna mudra osoba, ovaj svijet bi bio jako tužno mjesto.
Odgovori