Europa, najmanji mjesec planeta Jupitera, manji čak i od Zemljinog mjeseca, specifična je prirodna tvorevina koju sačinjava – led. I još puno stvari.
Na zemlji, dovoljno je pogledati u noćno nebo i Europa će biti vidljiva, uvijek uz svoj planet u zadanoj orbiti. Europa je i jedna od mnogih (prisilnih) ljubavnica boga Zeusa koji ju oteo i odveo na Kretu gdje je princeza postala prva vladarica tog mediteranskog otoka.
Danas je Europa uglavnom zarobljena u vlastitim mitovima, iredentističkim, socijalno konzervativnim i uglavnom – fragmentiranim. Dok gledamo divljanje američkog predsjednika Donalda Trumpa koji, po samostalno stvorenom sustavu logičkog rezoniranja, polaže pravo na teritorij koji pripada članici EU i NATO saveza, postavlja se pitanje – Gdje je Europa?
Mitološki kontinent
Za razliku od Amerike koja je suvremena kreacija (država, kontinent ima svoju tradiciju, op.a.), Europa ima bogatu i krvavu povijest, nikada uspješno ujedinjena i vječno u ratovima. Afrika tek sad prolazi kalvariju suverenosti i prava na samoodređenje naroda, a Europa je iskrvarila kroz stoljeća dovoljno da fragmenti povijesti postanu granice civilizacije.
I dok Rusija upada u Ukrajinu i, unatoč tome što je još za vrijeme Sovjetskog Saveza bila suverena članica UN-a, krši njen teritorijalni integritet i pravo na teritorij već više od desetljeća, Europa je s tim bila na okej. Svjetsko nogometno prvenstvo, Olimpijske igre, sve to prošlo je kroz Rusiju kao i mnogo europskih dobara, bilo kulturnih, tehničkih ili nekih trećih. Rusija je neprijatelj postala tek kad je (po drugi put) ušetala na teritorij druge države.
Međutim, zapad ima svoj stav, na papiru. I taj stav je neutralnost i proxy war u hladnoratovskom stilu. EU je odlučna da postane ono što su SSSR i SAD bili za vrijeme prvog hladnog rata. Ovo doba, kad se ratuje na tehnološkom, kulturološkom, političkom i vojnom frontu, drugačije je. Narodi su dobili države, slobode. Ili nisu, ali se pravimo da jesu.
Europa će rado zažmiriti na diktaturu u Azerbajdžanu i njihovo etničko čišćenje Armenskog stanovništva, ali će oplakivati Ukrajinu jer je ispred njenog dvorišta. Dodvoravat će se siledžijama srednje Azije i pseudo-demokracijama svijeta, a onda će Turskom režimu plaćati da čuva njene granice.
Zapad je svijet licemjerja. Warfronts je napravio analizu afričkih vojnih pučeva koja ističe ulogu Francuskog kolonijalizma i odnosa spram autoritarnih režima jedne demokratske, zapadne zemlje Francuske. TL;DR – ako ima ekonomske koristi i ne prijeti nama, onda je diktatura suradnička, s ljudskim licem. Ako okrene cijevi prema nama ili ne podliježe našim ekonomskim očekivanjima, onda je neprijatelj ljudskih prava.
Europa živi na mitu zapadne civilizacije, jedinstva različitih naroda da kontinent čine ujedinjenim pod suverenim zastavama. Nažalost, cijevi su prevruće za takvo što.
Paradoks Amerike
Američka politika je zanimljiva utoliko što se radi o državi koja ne štiti niti vlastite građane, diči se kapitalizmom, uvodi demokraciju diljem svijeta i za to im nitko ne može ništa.
Sve je bilo super dok američki čelnici nisu okrenuli prste ka teritoriju saveznika.
Gdje je Europa sad?
I dok Danska pokušava pronaći saveznike i zajedničkom izjavom se moli velikog vođu najznačajnijeg MLM-a na svijetu (Sjedinjenih američkih država) da malo ohladi, Europa zapravo ne čini ništa. Ne pokazuje svu tehnološku moć, ne pokazuje volju da brani suverenitet vlastitih država niti ljudska prava, kao niti pravo naroda za samoodređenje – što narod Grenlanda jest učinio kad je rekao NE.
Amerika postoji na drugom mitu, suvremenijem. Za razliku od naroda koji imaju svoje države, jezike, kulture, Amerika je poslovna zemlja, kultura je neodvojiva od kapitala, ideologija od ciljeva.
Fraza Cilj opravdava sredstvo svakako je istinita ako sredstvo i cilj ne mare za posljedice, što Američka vlast, kršeći suverenitet druge zemlje (Venezuele) svakako ne čine.
Amerika zaista je piramidalna shema. Svi sudjeluju, ulažu, američki san savršene nuklearne obitelji u skladu je sa željom da ivy league alumni radi u nekoj Big Tech kompaniji za ogromne novce.
I Europa je postala ovisna o tome. Ne može se samo tako reći “Ne” ako sudjelujete u istom tom cirkusu. Europa je samo građanin Amerike.
Lobiranje i prigovaranje
Naravno, ovo je sve reductio ad absurdum. Postoje natruhe kulture u Americi, nezavisne od establišmenta. Postoje različite političke struje, ali sustav igre je gotovo uvijek isti – proizvodnja koja se oslanja na ideji da je moguće kupiti X.
To se ponajviše vidi u Europi koja isto igra tu igru. Microsoft je lobirao za Open office XML format (vidi ovaj članak), često igra igru lobiranja za Windows i ostale usluge u velikim, državnim aparatima i tako ih gura u vlastiti ekosustav.
Google čini isto u obrazovanju, a sve češće i u poslovnom svijetu. Jako puno oslonaca Europe je van nje – Turska nas brani, Amerika osmišlja, Kina proizvodi, a mi – prigovaramo?
SDP je za vrijeme migrantske krize zažmirio jednim okom na brutalnost hrvatske i slovenske policije kako bi sebi otvorio vrata za ostale europske integracije, dok su na sva zvona vikali o svojim liberalnim i progresivnim stavovima.
Slovensko mladinsko gledališće produciralo je predstavu u režiji Žige Divjaka koja tematizira hrvatsku i slovensku pro-zapadnu licemjernost. Zapravo, više njih. I nije jedini. Naše nasilje i vaše nasilje Olivera Frljića razljutilo je konzervativce diljem Europe – tog kontinenta slobode.
I tako se čudimo što smo tu, gdje trideset godina nakon rata branitelji diktiraju politiku, kad šutimo a da tog nismo ni svjesni, kad nam “saveznici” prijete. Kad nemamo pravi suverenitet. Kad smo samo lobiji po kojima hodaju kapitalistički birokrati.
Tišina je zlato
Simbolička gesta Europe da zaštiti jednu državu koja je pokazala kako se čuvaju ljudska prava i europske vrijednosti je smiješna.
Čelnica Europske komisije nema volje okupiti razne lijeve i desne da stanu uz kontinent. Koliko god nam se činilo da smo ujedinjeni – u valuti, vrijednostima, proizvodnji – to je novi mit, isto kao i američki. Prodali su nam ga i sad smo tu.
Zeus je ukrao Europu i odveo ju na otok. Europa se vidi na nebu. Vidi se i iz Hrvatske, negdje na zapadu. Negdje daleko. U mašti, možda?
A narod? Nema mjesta za narod u kupoprodajnoj politici.
Leave a Reply